Lifestyle

kako hendlat karantenu

Banner300


Osjećam se puno bolje otkad sam prestala raditi “to do” liste i posvetila se vođenju ovakvih

Piše , Objavljeno

Fotografija: Shutterstock, Tortoon

Jedna od najtežih stvari u vezi s karantenom je nedostatak organiziranog vremena. Dani se pretaču jedan u drugi, a radi svoje istoće (znam da to nije riječ, ali trebala bi biti!) teško je razlikovati jedan od drugoga. Nije bitno je li 11 ujutro ili navečer. Sve je poput nekog lošeg godišnjeg odmora – jednako smo neproduktivni, samo što u tome ne uživamo.

Ono što nas inače u svakodnevnici živcira, poput putovanja na posao, pauze točno u podne, i istog rasporeda radi kojeg se znamo osjećati “sputanim”, to je upravo ono što nam sada može i nedostajati. Rutina i organiziran život. Nije bezveze netko smislio i taj 9-5 život (ne vjerujem da sam ovo upravo izjavila). Prepušteni sami sebi, ispada da smo prilično neodgovorna bića (tko bi rekao, jel’?).

Upravo nedostatak točno određenih obveza u točno određeno vrijeme može dovesti do toga da na kraju dana nismo napravili – ništa.

Oduvijek sam voljela “to-do” liste. Dan podijeljen u segmente djeluje manje zastrašujuć, jednako kao i gledanje 6 epizoda serija umjesto filma u trajanju od 3 sata. Pokušala sam s to do listama i u karanteni, no ubrzo shvatila da mi ne fukcioniraju. Nisam motivirana kao što je to obično slučaj, niti za rad niti za jedan od “10 super hobija koje možete razviti u karanteni”. Od 10 stvari na listi koje bi svakoga dana čekale biti prekrižene, obavezno bi ih ostalo makar pola. Samo što bi svaki dan žrtvovala nešto drugo s liste. Brzo sam ih odbacila kao rješenje održavanja produktivnosti u karanteni.

No, ubrzo sam otkrila nešto drugo. U principu, istu stvar samo na obrnuti način.

Umjesto “to-do” liste, odlučila sam voditi “I did” listu.

Do ove ideje sam došla pred nekoliko dana (ne znam koliko, već smo ustanovili zašto) kada sam se prije spavanja pokušala sjetiti jesam li danas nahranila mačku. Ili je to bilo jučer? U drugom trenutku proživljavam anksiozni napadaj uzrokovan osjećajem gubljenja doticaja sa stvarnošću i mišlju da ću ili ubiti vlastitu mačku ili da će mi od gladi izgrist lice na spavanju.

Uzmem rokovnik ispunjen polu-ne-prekriženim to-do listama i odlučim se sjetiti i zapisati sve što sam radila toga dana. Zapisujem sve, od najveće sitnice kao – napravila sam si doručak do najveće stvari kao -poslala sam neke bitne mailove i napisala tekst. Sa svakom novom zapisanom stvari, bez obzira koliko mala ili nebitna bila, osjećam se bolje. Produktivnije. Nema više onog iritantnog osjećaja vlastitog neuspjeha na kraju dana dok buljim u listu zadataka koji nisu obavljeni.

Drugi dan primjećujem zanimljivu stvar. Negdje oko 6 popodne (možda i 9, ne znam!) shvatim da danas nisam napravila apsolutno ništa korisno i odlučujem izribati pećnicu. To je konkretan zadatak, zaključujem, a ne zahtijeva mentalni napor za kojeg u ovo doba ionako nemam kapaciteta. Oribam pećnicu. Zapišem na svoju “today I did this” listu.

Kad se osvrnem na svoje popise u zadnjih 10-ak dana, zadivljena sam koliko različitih stvari sam zapravo uspjela kod kuće napraviti. Osjećam da živim, kakav takav život, i u četiri zida. Ako netko iskopa moj rokovnik za 50 godina (o čemu ja, gubitnica, često sanjam), znam da će imati jedan realan povijesni zapis običnog čovjeka na današnji dan, i razmišljati – wow, ljudi su nekada čitav dan…ribali pećnicu?

 

TAGOVIkarantena produktivnost