U jednom sam se trenu mogla zakleti kako sam osjetila krhotine vlastitoga srca kako mi paraju kožu. Pakleno je boljelo… ne znam da li je više boljela činjenica što sam bila svjesna da je sve ovo zapravo i bio nekakav logički slijed događaja, ili činjenica što sam ja ona ostavljena strana. Na sreću bila sam dovoljno pametna da ne plačem pred njim. Znala sam da bi ona jedna biserna, slana kap odala koliko sam ranjena, a nisam mu to htjela pokazati. Prvenstveno radi sebe, jer kakav bih to bila borac? Hrabro sam okrenula glavu na drugu stranu. Vjetar je sačuvao moju tajnu i šapnuo je krošnjama obližnjeg drveta.

Sve se činilo tako savršeno u početku. Naša je zaljubljenost počela kao nešto što smo zapravo cijeloga života čekali, i on i ja. Već zapisana u zvijezdama stoljećima ranije. U njegovom sam se zagrljaju osjećala najsigurnije na svijetu. Svaki mi je njegov poljubac prodirao duboko u srce, koje je pumpalo sve jače i jače. O da, to mora da je ljubav…. Bila…

U vlastitoj euforiji, nisam niti primijetila da se svjetla pozornice gase, a zastor se počinje spuštati, prigušujući pljesak publike. Realnost me je tada snažno pljusnula po licu. Iza zastora postoji druga priča. Kada se skine šminka, lažni osmjesi, blještava odjeća i svečane cipele, ostaje samo gola stvarnost čiju ružnoću ne može sakriti ni umjetno svjetlo… odjednom više nismo postojali mi, već on i ja, svaki sa svojim srcem i svaki sa svojim životom. Sladunjav je pokušaj poboljšavanja situacije ostao visjeti u zraku, visoko nad našim glavama, poput malja koji se lagano njiše i čeka sljedećeg osuđenika na smrt.

Blesavi je osmjeh bilo jedino što sam mogla napraviti s usnama u tom trenutku. Gurnuvši ruke u džep, dobila sam na sigurnosti, makar i ona je bila prividna, jer tresle su se kao lude. Njušila se napetost u zraku. Mogla sam je dotaknuti. Znam da sam mogla. Sjena je prikrivala njegovo lice, ali zaklela bih se da mu je niz lice kliznula suza. Teško mu je? Oh jadničak, ali… ja ću se potruditi da mu bude još i teže…

Jedino što sam mogla napraviti - pogledala sam ga u oči, slegnula ramenima, stav „svejedno mi je“ uvijek upali, i pružila mu ruku koja je sada još sasvim neprimjetno drhtala. Pozdrav, popraćen jednim „neka ti je sa srećom“, i poljubac u obraz. Nakon toga, okrenula sam se sasvim polagano, i otišla. Da li sam imala drugog izbora? Da li sam trebala pokazati koliko me povrijedio, pljusnuti ga? Ne… Čemu to?

Nikada mu neću priznati da su te večeri, ispod sjene staroga bora, ostale krhotine moga srca.  Suze izdajice klizile su mi licem, a svaka je bila korak dalje od tog mjesta, te večeri i naše veze.

S vremenom naučiš živjeti s prazninom u prsima. Boli pakleno, naravno, i pre često te podsjeća da je tu nekada nešto pulsiralo, ali, ispucavši druge mogućnosti, nastavljaš hodati uzdignute glave, kao da je sve u najboljem redu.

Mi smo jake, nitko i ništa ne može nas povrijediti… žensko je srce stoljećima bilo lomljeno, pa opet nas ima više nego muškaraca… a, da li su svi isti? Dajem ruku u vatru da nisu… ali, svi nekako na kraju za*ebu stvar….