Znate ono kad vas pitaju dok ste mali što želite biti kad narastete, a vi kažete: ‘Veliki!’? Kad malo porastete, onda im odgovorite nešto određeno i pomalo nerealno, npr. kauboj, astronaut, faraon, Indijanac, tv. Imala sam jednog prijatelja koji je htio biti, što drugo nego - usisavač. Svaki put kad se igrao skupio bi obje šake i kružio po podu, zavjesama i kauču, oponašajući zvukove i ono što je vidio dok je njegova mama usisavala. Što bi tek bilo da je u to doba postojao usisavač s vodom tamo gdje se skuplja prašina ne želim ni zamišljati. Onako usput, ova ideja ga nije dugo držala jer je od svega što je progutao imao gadnih probavnih problema, povraćao je i skočila mu je temperatura. Više nije ni pomišljao da kad naraste da postane usisavač. Lupila ga je ideja da bi mogao biti veš-mašina. No, dobro, to je već sasvim druga priča, pa idemo dalje.

Osim bujne mašte veliki problem kad ste klinci je i taj što vas malo stariji klinci mogu nagovoriti na puno toga. Nekad je pametno poslušati ih, a nekad nije. Nekad vas uspiju zeznuti nekoliko puta, a nekad samo jednom. Recimo, kažu vam da potrčite i pljunete pred sebe. I naravno, tako i učinite jer vjerujete da je svijet dobro mjesto i da su svi ljudi dobri i ta vam se ideja čini neobično inovativna. I onda kad vam se pljuvačka zaljepi preko čela, oka i preko nosa do usta, naučite da ipak nije tako. Do slijedećeg puta, kad vam uvale nešto novo.

Nekad je problem i što ste nepromišljeni i ne gledate kuda idete. Tko od vas nije imao razbijena koljena, oba, zabio se u zid biciklom jer ga nije primjetio dok je nešto drugo gledao, upao u vodu dok je lovio guštere i punoglavce, ili u kanal pun kopriva?

U to doba dok još ne znate tko ste i što ćete biti, imate i hrpu načina na koji upražnjavate slobodno vrijeme i prostor. Moja ekipa iz naselja (kvarta) i ja (bilo nas je upravo onoliko koliko i Smogovaca u najavnoj špici, samo što nije svirala glazba iz Sedmorice veličanstvenih dok smo hodali ulicom) smo kao klinci iz ratnih područja imali hobije kao što imaju i sva druga djeca u području gdje nije bio rat. Znate ono kad nešto sakupljate, npr. sličice nogometaša, salvete, konzerve, boce piva i sl. Mi smo skupljali gelere, čahure od pušaka i tenkova, zolje i natjecali se tko će sakupiti više. Dečko koji je sjedio samnom u osnovnoj je, nažalost izgubio brata jer su u jednoj nedovršenoj kući igrajući se aktivirali ručnu bombu. Slabo ga se sjećam jer je to bilo jako davno, ali zastanem svaki put kraj njegovog groba kad sam na groblju u našem gradu. Jedan sasvim maleni bijeli mramorni grob, na kojem je njegova slika i na kojoj je slikan u bratovom puloveru, kojeg je njegov brat jako često nosio zimi jer mu je bio omiljen, ili zato što je bio stvarno debeo i dobar za zimske dane.

Jednom prilikom smo se slikali kraj jednog crvenog golfa pod koji je podletio tromblon. Golf je izgledao identično poznatoj paškoj čipci.

Dok je bila uzbuna i dok smo bili u bunkeru, gdje je mrak i gdje se zbog mraka nije ništa moglo raditi jer se noću nije smjelo vidjeti svijetlo zbog zamračenja, a i nije bilo baš mjesta, kad bi ispucali sve ideje za igre - gluhog telefona, kaladonta, našice cementa i slično, raspravljali smo tko je što jeo. Često bi se u to jedno vrijeme, kad je stvarno bilo gadno to s općom opasnosti, čulo - graha. Heh… Ipak malo nezgodno za jedan bunker u kojem je tijesno i nema mjesta.