Report

Nije lijepo, ali svi smo u tome

Banner300


Ako vas zanima koji je najbolji način za umrijeti – evo i odgovora!

Piše , Objavljeno

Svatko od nas je barem jednom zamišljao kakvi će biti posljednji trenuci njegova života, a svi se mi nadamo kako će proći što bezbolnije. Ako se pogodi jedan od ovih načina… super!

pulp fictionRazgovor o smrti i umiranju definitivno nije jedan od onih koje želite voditi na prvom spoju ili prilikom prolaznog tramvajskog ćaskanja s poznanicima, ali o tim stvarima svatko od nas razmišlja. Neki (pogotovo oni s kroničnim bolestima, hipohondrijom i tjeskobom) na takve misli troše veliki dio svog vremena i energije dok su drugima one samo trivijalna zajebancija, ali malo je onih koji u glavi već nisu pronašli idealan način svoje smrti… ili barem onaj koji se čini najbezbolnijim! Možda je morbidno, ali nudi i svojevrsnu utjehu i olakšanje, zar ne?

Tako misli i ekipa VICE-a, koji su u nekoliko članaka prilično temeljito prošli cijeli proces umiranja i procijenili što je in, a što out. Opći je zaključak kako je sve vezano uz mučenje, bol i dugu patnju definitivno nešto najgore što čovjek može doživjeti, a na cijeni su brza, efikasna i bezbolna rješenja. U obzir se uzimaju samo prirodni ili drugim faktorima izazvani uzroci smrti, a nikako samoubojstva, koja se na prvu možda čine kao lagana i lagodna opcija, ali mnogi od nas zaboravljaju kako im uglavnom prethodi duži period duhovne, psihičke ili fizičke agonije.

Monty Python: The Meaning of Life – smrt kakvu čovjek može samo poželjeti:

Doktor Richard Smith je objavio vrlo kontroverzan članak u časopisu British Medical Journal, gdje navodi kako su najbolji način umiranja maligne bolesti. Smatra kako je tome tako zato što “imamo vremena da se oprostimo, sagledamo malo bolje svoj dotadašnji život, ostavimo posljednje poruke, možda posjetimo neka nama važna mjesta, posljednji put poslušamo svoju omiljenu glazbu, pročitamo voljene pjesme te se pripremimo da, sukladno svojim vjerovanjima, upoznamo svog Stvoritelja ili nestanemo u vječnom Ništavilu“. Naravno da su ga mnogi odmah popljuvali jer se tumori i rak obično povezuju s dugotrajnom patnjom, kako za pacijenta tako i za njegove najbliže, ali ima nešto i u tome da čovjek zna koliko još vremena ima te da ga iskoristi najbolje što može.

Kada se govori o brzoj smrti, na pamet nam prvo pada srčani udar, koji je jedan od najgorih osjećaja koje možemo imati, najbolje opisiv kao “slon koji ti stoji na prstima“. Istina, sva patnja uglavnom traje svega 10-ak sekundi, ali bol i nemoć koju nesretnik doživljava su totalno neisplativi. Ako već treba otići od čukice, bolje da je uzrok nagli srčani zastoj: nema neke veće boli osim neugodnog osjećaja u prsima i poteškoća s disanjem, ali već ste nakon nekoliko sekundi u nesvijesti i spremni za odlazak na vječna lovišta. Još ako se ovako nešto dogodi u snu… milina!

srčani udar

Mnogi tvrde kako je hipotermija (pothlađenje) najbolji način da odete s ovog svijeta jer u zadnjim stadijima stradali osjeća veliko zadovoljstvo, ugodu i toplinu te mu je čak i drago što umire, iako toga tehnički nije svjestan. Naime, umiranje od hipotermije je iznimno dugotrajno i bolno, a sastoji se od nekoliko sati smrzavanja tijekom kojih polagano odlaze svi važniji sustavi i organi. Kada se unutrašnja temperatura tijela spusti na 34°C nastupa amnezija te počinjemo zaboravljati što se dogodilo, a na 31°C prestajemo drhtati. Ako se temperatura tijela spusti na 30°C ne raspoznajemo ljudska lica, a s 29°C će gotovo svaki čovjek izgubiti razum te početi “uživati u toplini”, a ima i onih koji bi u tom trenutku mogli skinuti svu svoju odjeću i početi se bacati po snijegu i to na temperaturama zraka u debelom minusu. A bome i to traje, jer treba čekati da se temperatura jezgre našega tijela spusti na ispod 20°C, dok napokon ne nastupi smrt. Dakle, hipotermiju križamo…

hipotermija

Ima i onih koji smatraju kako je utapanje majka svih smrti, ali kako mi se osobno to čini kao jedan od najgorih načina za otići, teško se mogu složiti s ovim tvrdnjama. Patnja koju utopljenik osjeća od kada uroni u vodu do kada ne izgubi svijest (u ovom je slučaju bolje da imate slaba pluća, jer nitko se ne želi utapati 5 minuta) je vjerojatno toliko velika da se čini kako svaka sekunda traje kao vječnost, a “spas” nastupa tek kada u krvi ima toliko malo kisika da tijelo reagira automatskim otvaranjem usta i gutanjem velikih količina vode. Oko 10% ljudi doživi toliko jak grč u grkljanu da se uguše prije nego što voda uopće dođe do pluća, ali 90% utopljenika će gutati i gutati sve dok se ne onesvijeste. Eventualno taj trenutak može biti donekle smirujući, ali sve ovo ostalo… ne hvala!

utapanje

U “može proći” kategoriju definitivno treba svrstati dekapitaciju, po mogućnosti klasičnom giljotinom. Doktori se slažu kako bol gotovo uopće ne postoji pošto je oštrica s vratom u dodiru svega stotinku sekunde, a nakon toga nitko ne preživljava (naravno, tu mislimo na čistu dekapitaciju, a ne na psihopate koji se služe nekim drugim barbarskim metodama). Urbana legenda kaže kako je čovjek, to jest njegova glava, živa još nekih 10-ak sekundi nakon što se odvoji od tijela te smo u tom periodu svjesni svega što se događa, a temelji se na svjedočanstvima odfikarenih glava čije su se oči još uvijek micale, a lica radila razne grimase. Istina jest da se, ako i dođe do takvih pojava, sigurno radi o običnom refleksu, jer drastičan pad krvnog tlaka u trenutku kada metalna oštrica precvika sve u vratu uzrokuje trenutačan gubitak svijesti tako da nema brige!

giljotina

Za kraj je ostala opcija koju bi većina nas odabrala kao najbolji način otezanja papaka: mirna smrt u snu. E pa ovako nešto se ne događa pretjerano često, iako bi vas natpisi u novinama tipa “umro je mirno, u snu” mogli navesti da mislite drugačije. Osim u iznimno rijetkim slučajevima, ljudi koji umiru će se probuditi u pokušaju da zadrže svijest, a to se događa čak i kod pacijenata koji su pod velikim dozama sedativa (ovaj se fenomen naziva “agonalno disanje”). Infarkt će vas zasigurno probuditi, a eventualno bi srčani zastoj i zastoj disanja u snu mogli izazvati relativno mirnu smrt. Drugim riječima, i ovo je, kao i sve ostalo, prilično dvojben način odlaska na posljednji počinak (doslovno), ali moramo se složiti kako dr. Smith nema pravo: neka je samo brzo, što manje bolno i po mogućnosti iznenadno i svi sretni! Dobro, nikada nisi baš pretjerano sretan kada moraš umrijeti, ali ako se već mora… daj tu giljotinu!

TAGOVIbolest filozofija medicina smrt srčani udar umiranje vjera

Komentiraj