Besplatno skidanje filmova – poučak Kine i U2-a

Frontman U2 koji si je u džep pospremio priličnu količinu vašeg keša jer ste ga iz nekog razloga morali doći vidjeti i čuti na Maksimirski stadion, sada vam se obraća u ime izgladnjelih holivudskih producenata koji škrguću zubima jer im se uslijed sveprisutnog file-sharinga reducirao dotok koke i komada. A sve zato što vam na hard disku stoji remek-djelo a la '2012.' za koje niste dali niti prebijene pare.

U komentaru napisanom za New York Times, Bono je stao u rov Sunset Boulevarda s tvrdnjom da se internetski provideri igraju obrnutog Robina Hooda, tj. zarađuju na izgubljenom profitu glazbene/filmske industrije. 'Nepromjenjivi zakoni bandwidtha govore nam da se nalazimo svega par godina od situacije u kojoj ćemo moći skinuti čitavu sezonu serije '24' u 24 sekunde.'
Bravo Bono, lijepo je da se kužiš digitalne cjevovode, no preostalu seriju zaključaka možda još uspiješ prodati na Kongresu kineske komunističke partije. Naime, u svom NYT komentaru povodom ilegalnog shareanja mjuze i filmova, Bono se zalaže za kontrolu neta pozivajući se na primjere kontrole internetskog prometa u Kini ili nastojanja američke vlade da spriječi dječju pornografiju.

Kako napraviti kajganu a da se ne razbiju jaja, U2-ovac se ne pita, jer odgovor nije nimalo jednostavan. Smiju li se autorska prava štititi na račun prava na privatnost? I kolika je uopće stvarna vrijednost filmskog ili glazbenog uratka? Njemu je vjerojatno savršeno normalno da mu deset napisanih pjesama sredi egzistenciju za sljedeće tri generacije, no to nema veze sa zdravim razumom.
U2 su u prošloj godini proglašeni najprofitabilnijim bendom sa zarađenih 311 milijuna dolara na turneji 360. Paradoksalno je da u eri sveprisutnog digitalnog raspačavanja najviše koristi imaju upravo najveća imena industrije. Filesharing dođe poput neželjene promocije na valu koje mogu prodati čitavu hrpetinu dodatnih sadržaja. Danak digitaliji plaćaju pak manje razvikana imena i oni koji ih tek pokušavaju stvoriti.

Bonovsko humanitarno superherojstvo je hvalevrijedno, no kako piše jedan od mnogih komentatora na pjevačev istup 'kada bi barem pohlepa i neznanje mogli smanjiti emisije ugljika, Bono bi NAPOKON spasio svijet'. Jer mentalitet ograničavanja i kontroliranja digitalne domene pokazuje akutno nerazumijevanje njezine prirode. Ne samo to, trebalo bi ponovno promisliti ideju autorskog prava, kako nas savjetuje pametni slovenski bradonja Slavoj Žižek.
Intelektualno vlasništvo nije komad drveta koje je netko istesao u noćni ormarić i prodaje ga u salonu namještaja. Koliko vrijede ideje i kako ih naplatiti u mediju nula i jedinica koje nikome ne pripadaju možda najbolje znaju Radioheadovci. Možda vrijede upravo onoliko koliko netko subjektivno procijeni. Ako je to nula onda je nula.

S druge strane, kontrola web prometa je nemoguća misija i za najtotalitarnije režime. Umjesto da pohvataju konce nove paradigme koja totalno mijenja ideju robe, tržišta, naplativog i nenaplativog i dovinu se načnu zarađivanja koje neće ići kontra naravi medija i radikalno drukčijih socioloških i psiholoških parametara, dinosaurusi stare ere ne puštaju kost koja ih vuče prema dnu.

Mark Knopfler je 1986. pjevao 'money for nothing and chicks for free' i savršeno opisao sapunastu logiku pop biznisa koja stvara milijunaše na totalno virtualnim temeljima i po svim parametrima kapitalizma -  jednostavno zato što mogu. Ljudi tek uzvraćaju istom logikom. Neće dati ni kunu. Bez ikakvog stvarnog i razrađenog argumenta. Jednostavno  zato što mogu. Zvuči fer.   

Autor Krešimir Dujmović
Objavljeno 06.01.2010.