Report

Putopisna reportaža, 2. dio

Banner300


Biciklistička “Ekspedicija 7 milja”: Preko trnja do Rima

Dva mlada avanturista i zaljubljenika u adrenalin, Oscar Piljek i Ivan Saganić, krenuli su na na veliko šestomjesečno biciklističko-surfersko putovanje Europom, a mi ćemo ih pratiti kroz svaku etapu njihove odiseje!

Piše , Objavljeno

Kako smo prešli prvih petstotinjak kilometara, odlučili smo se zadržati koji dan u Riminiju i posjetiti minijaturnu državu San Marino. Već se u samom prvom tjednu dogodilo toliko stvari na koje prije samog polaska nisam računao: Saganićev problem s koljenom, promočena vodonepropusna oprema koju nosimo sa sobom, ubitačan tempo i pritisak kojeg sam sam stvorio oko snimanja i pisanja. Blesavog li i uzaludnog osjećaja….

san marino2 san marino3

Nakon posjeta San Marinu, dogovorili smo se kako si ne smijemo stvarati pritisak i lošu vibru jer će nam to samo škoditi te kako se moramo suočiti sa stvarnošću i neočekivanim događajima koje nam ovaj put donosi na najbolji mogući način.

ancona priprema za prijelaz apeninskog gorija

Moral je polako počeo rasti. Odvozili smo prema jugu 120 km u jednom danu i stigli u Anconu. Sagy je odlučio ne voziti sve dok mu koljeno ne dođe na svoje. Dogovorili smo se ponovno naći u hostelu. Taj sam dan krenuo nešto prije 09:00 sati. Bila je nedjelja i poslije 10:00 sati bih svako toliko na cesti susreo samotne bicikliste ili grupice koje voze. Na nekih 20 km od Pesare uz mene se ‘’prilijepio’’ 50-godišnji Roberto, koji mi je objasnio kako je cesta kojom vozim itekako poznata biciklistima jer ovuda prolazi ‘’Giro di Italia’’. On i njegovi vršnjaci se rekreativno bave biciklizmom, a vikende provode tako da zajedno odvoze zadanu dionicu. Vozili smo se sve do Pesara, gdje smo se našli s njegovom ekipom koja me pozvala da im se pridružim na kavi. Takvu ponudu nikada ne odbijam.

Stigao sam u Anconu te se našao sa Saganićem pa smo zajedno potražili hostel. Plan je bio sutradan otići do mjesta San Benedeto del Tronto i od te točke okrenut prema zapadu, preci Apeninsko gorje i stići u grad u koji vode svi putevi, Rim. Navečer smo pričali o mogućnostima prelaska Apenina, pregledavali temperature i proučavali ceste. Nekako nisam imao volje to raditi tada već sam ostavio za sutra. Ujutro sam pak shvatio kako to nije bio pretjerano dobar potez te smo odlučili još jedan dan ostati u Anconi i stvarno se pripremit za prelazak gorja. Pored svega, taj je dan zapuhala hladna fronta sa sjeveroistoka i temperatura tu na moru nije prelazila 7 stupnjeva.

odlazak u apenine

Saganić je odlučio probati voziti nakon stanke od šest dana. Plan smo razradili tako da smo odlučili vlakom preći 90 km sve do San Benedeta del Tronta i od tamo se biciklama uputiti preko 210 km duge ceste kroz gorje.

Dan polaska je bio sunčan, ali hladan vjetar koji još uvijek nije prestajao kao da nas je upozoravao na to kako ćemo se susresti sa zimom u gorju. Cesta se minimalnim usponima uvlačila u unutrašnjost, mijenjajući slike krajolika kojeg smo prolazili. More je u jednom trenu nestalo i našli smo se u predivnom zelenom predjelu prepunom brežuljaka i plodnih polja.

Saganiću je koljeno bilo u redu prvih tridesetak kilometara, ali unatoč tome sto smo se kretali sporo, bol koju je osjećao je počela polako rasti. Dogovorili smo se pronaći mjesto za podizanje kampa nakon Ascoli Piacene.

Stigli smo u Ascoli i nismo imali previše vremena za pronalazak mjesta gdje bismo se utaborili. Temperatura se brzo spuštala, isto kao što se sunce zatajilo iza vrhova visokih planina prema zapadu. Saganić je sve više zaostajao, a kada je stigao do mene, lice mu je bilo obliveno znojem. Znao sam da ga bol u koljenu ‘’kolje’’. Sunce je već dobrano zašlo, a pronalazak mjesta za podizanje kampa je djelovalo kao nemoguća misija. Prešli smo Ascoli i na jednom nas je raskrižju zaustavila policija. Rekavši nam da ne možemo nastaviti smjerom kojim smo naumili, zapravo su nam pomogli.

ascoli piaceno saganic1 ascoli piaceno saganic 2

U sljedećih 5 minuta, tek zavoj nakon susreta s njima, prošli smo pored strmog maslinika gdje sam skužio priliku za zavući se u gustiš pored maslina. Na brzinu smo se maknuli sa ceste i uvukli se pedesetak metara u maslinik. Mjesto je bilo i više nego dobro za postaviti kamp, iako se nalazilo blizu ceste. Tek što je noć zamijenila svjetlost dana, rastovarili smo stvari, postavili šatore I zavukli se u vreće. Vlaga je rasla, a temperatura se strmoglavo spuštala. Oko 20:00 sati je ciklokompjuter izmjerio temperaturu od -3°C, koja se kroz noć spustila do -5°C.

Kad sam se nešto prije 07:00 sati probudio i izvirio iz šatora, dočekao me zanimljiv prizor. Sve je bilo prekriveno injem i ledom. I Saganić se ubrzo probudio pa smo se dogovorili na brzaka pospremiti stvari i pronaći prvi kafić, da ugrijemo pothlađena tijela. Zimu sam najviše osjetio na stopalima i rukama koje nisam uspio ugrijati niti sljedećih sat vremena na toplom.

jutro pored ascolia piacena brzinsko pakiranje2 DCIM141GOPRO DCIM141GOPRO

Saganić nije mogao nastaviti biciklom te smo se dogovorili kretati razdvojeno i naći se u osamdesetak kilometara udaljenom mjestu u samom centru ovog velikog poluotoka. U 10:00, nakon što smo se malo zagrijali, razdvojili smo se i pozdravili.

Krenuo sam zapadno, prema Rietiju, znajući kako ću proći mjesta koja je nedavno pogodio jak potres i načinio velike štete.Već u prvih desetak kilometara sa, osjetio umor. U početku sam mislio da disk na stražnjem kotaču struže o nešto, ali ipak je stvar bila u mom umoru. Nastavio sam, a cesta se malo po malo uspinjala,a struja zraka koja prolazi ovuda dodatno me usporavala zabijajući mi se u prsa. Motivacije za nastavak puta nije nedostajalo I bio sam uvjeren kako ću stići do Rietija na vrijeme. Oko 13:45, nakon skoro pa četiri sata pedaliranja, prevalio sam tek nekih 35-40 km. Zaustavio sam se u jednom baznom kampu vojske koja nadzire područje pogođeno potresom i tamošnje lokalno stanovništvo opskrbljuju hranom i prvom pomoći. Osjećao sam se kao u filmu, gdje nakon nekakve prirodne katastrofe ljudi počinju poduzimati sve da spase živu glavu. Iz velikih su šatora ulazili i izlazili vojnici, doktori i novinari, krečući se ubrzanim korakom i nervozno donoseći za život bitne odluke.

nakon potresa accumoli

Nastavio sam dalje. Strmina nije popuštala i oko 15:30 sam osjetio neopisiv umor. Opet sam se zaustavio u jednom baznom logoru i popio kavu iz automata. Pitao sam jednog od volontera dali ima kakve šanse ostati ovdje I prenoćiti. Na žalost, odbili su moju molbu.Pojeo sam jedini preostali komad ovčjeg sira s malo rajčiceI ustajalim kruhom kojeg nosim još od Ancone.

Uložio sam danas dosta napora i odlučio se počastiti bilo kakvim smještajem, iako mi se cijelog dana po glavi motala ideja da večeras kampiram solo. Pored toga što u ovom predjelu ima vukova i medvjeda, ništa drugo nije mi trebalo predstavljati problem. Stigao sam u maleni, prazan gradić Posta. Htio sam javiti Saganiću da večeras neću uspjeti stići do mjesta u kojem smo se dogovorili naći, ali k’o za peh, baš je danas istekao ugovor sa mobilnom mrežom. Pristup internetu je također bio nemoguć. Dok sam tako lutao uličicama, pored mene se zaustavio se stariji gospodin, Vicenzo. Pitao me da li tražim kakav smještaj i ponudio mi pomoć. Pratio sam ga na biciklu do kilometar udaljenog potencijalnog prenoćista, u kojemu su policajci zauzeli i posljednji krevet. Vlasnica te kuće je zatim nazvala kolegicu na 3,5 km udaljenom imanju, koje ujedno nudi smještaj. Potvrdila je da imaju slobodno mjesto. Pokušao sam sa Vicenzom na još jednom mjestu, ali ništa. Preostalo je jedino da se uputim do smještaja kojeg sam našao zahvaljujući novom poznaniku… ili bolje rečeno, prijatelju.

Vicenzo je vozio iza mene osvjetljavajući mi cesticu, sve do raskrižja kojeg mi je spomenuo da neću moći prijeći vozeći bicikl, već gurajući ga još par stotina metara. Zahvalio sam se dragom prijatelju i strelovito se uputio do kućice. Dočekala me vlasnica s dva velika psa, a vidjevši me u polu-raspadnom stanju, odmah mi je otvorila vrata sobe gdje sam prenoćio. Nisam stigao “bacit” ni jaknu sa sebe, već sam legao na pod i pojeo sve što mi je ostalo od hrane. Pod tušem sam stajao dobrih četrdesetak minuta, sve dok ponovno nisam osjetio promrzla stopala. Sva sreća da sam sebi nisam išao dokazivati da se ne bojim solo kampirati, jer bi se gotovo sigurno razbolio.

Zadovoljan danom, zavuko sam se u topli krevet i uz pristup internetu javio Saganiću da sam živ te da neću stići u Rieti. Dakako, Sagy je danas također imao svoju avanturu, koju mi je i natipkao:

“Otišao sam do agencije pitati da li mogu smjestit bicikl u bus i otići 80 km do Rietia. Dok sam kupovao kartu, primijetio sam nekog tipa kako čeka pored moje bicikle. Izašao sam van te čuo već dobro poznati “ciao, da dove vieni”. Tako je započeo razgovor sa Van Vitelliem, snowborderom koji je u svom malom gradicu Ascoli Pieceno odlučio pokrenuti Cargo Bike službu dostave paketa prilagođenom biciklom.

Počastio me kavom u jednom od 15 kafića u Italiji sa 100 godišnjom tradicijom zvanom “Meletti” te mi pokazao grad tako što smo se zamijenili za bicikle i vozikali se njegovim prastarim uličicama. Na kraju dana me odveo u vilu povrh grada kod svog prijatelja Salvatorea Saladinija, koji mi je jednostavno dao ključeve od cijelog imanja i otišao u grad.

Sama vila je djelo talijanske umjetnice koja si je dala oduška u kreiranju, kako interijera takoi eksterijera cijelog zdanja. Po povratku Salvatorea i Vana iz grada pridružujem im se u kuhinji iz koje se šire mirisi lokalnih specijaliteta, koje sinjor Salvatore inače rado sprema.

Za ručkom nam se pridružuje Salvatoreva prijateljica Micky iz Monzambika, koja mi između ostalog daje kontakte svoje sestre koja živi u Portugalu, blizu Nazarea, govoreći m i “nemojte ni slučajno proći kroz Portugal bez da joj se javite da vas nahrani i pokaže grad. Provodimo ručak u fantastičnoj atmosferi, jedući pastu i pohane masline “olive Ascolane”.

Ni večera nije bila ništa lošija, protekla je uz razgovor o srednjoameričkim šamanima, pejotelu i Kostariki, koju mi je Salvatore toplo preporučio kao sljedeću destinaciju. Poslije večere odlazim u sobu i tonem u san na ogromnom bračnom krevetu.

Sljedeće jutro se budim rano, trebalo mi je dobrih 10 sekundi da shvatim gdje sam i što se sve desilo. Silazim stepenicama gdje me čeka kava i kroasan. Zahvaljujem se od srca tim divnim ljudima koji su me tako ugostili i naravno, nisu htjeli uzeti ni euro. Pomislio sam kako je put nepredvidiv i čaroban. Od -5°C u zaleđenom šatoru do luksuzne vile na brdu… u manje od 24 sata.”

rieti stare odaje krscanstva

na putu iz rietija prema rimu pozdrav sa planinama na neko vrijeme oscar

Sljedeće jutro sam se probudio, kao i inače. Popio sam kavu, nešto sitno doručkovao I dao sam si cjeli dan da prevalim tih četrdesetak kilometara do Rietija. Osjećao sam umor u cijelom tijelu, a posebno u koljenima. Malo me zabrinulo da me ne zadesi isto što I Sagyja. Za divno čudo, brzo sam odvalio današnju rutu I prije 13 sati već bio u Rietiju. Sa Saganićem sam se susreo nešto kasnije i rekao mu da moram odmoriti. Našli smo hotel koji se renovira nakon što je sin vlasnika udomio četrdesetak izbjeglica iz Afrike. Hotel je nakon Afrikanaca ostao devastiran, a vlasnik Jovanni se primio posla da hotel dovede u prvobitno stanje. Ponudio nam je dobru cijenu i prenoćili smo tamo sljedeća tri dana. Nakon sto sam sakupio energije i naspavao se, bilo je vrijeme da nastavimo dalje. Dobar potez je bio što smo odradili inventuru opreme i dobrih 15 kg viška poslali poštom kući. Olakšali smo si bicikle, što nam svakako ide u korist.

cinkvecento u rietiju simbol italie

rimini zivahne ulice u subotnje jutro rimini stari ulaz u grad rimini plaza_ rimini plaza i panorama na grad

Dogovorio sam se sa Saganićem gdje ćemo se naći u Rimu. Napustio sam gradić, prešao najduži tunel do sada i ušao u predio brežuljaka. Godio mi je taj pejzaž. Prošao sam tri poveća uspona i nakon dugog desnog zavoja na licu,rukama i prsima osjetio topao zrak koji me mio uz jarke zrake sunca. Kakav gušt. More, toplina….Mljac!!!

Razveselio sam se i dao gas prema Rimu. Stigao sam prije nego što sam očekivao. Na svu sreću, u navigaciji mi je pomogao ciklokompjuter kojeg smo prije ovog puta dobili od prijatelja Emerika. Pokazao se kao odličan uređaj, kao i vreće koje trpe niske temperature o kao naši Giantovi ‘’konji’’ koji podnose sve na ovom putu. Zasad je samo jedna guma pukla, a do Rima smo prešli tisuću kilometara.

rim5 rim4 rim3 rim2 rim1

Nisam se htio predugo zadržavati u Rimu, što radi troška, što radi gužve. Više mi je godio mir i spokoj, vrteći pedale na cesti. No jedan i jedini Rim nas je svojom impozantnošću i stilom ostavio bez daha pa smo ostali tri puna dana. Uklopili smo se turistima pri razgledavanju giganske ostavštine negdašnjeg najmoćnijeg imperija na planeti,promatrali zgodne žene i upoznali nove divne ljude.

prikaz dosad prevaljenog puta

Dobar odmor prije iduće velike etape, one do Sicilije.

Autor: Oscar Piljek

TAGOVIbicikli italija ivan saganić oscar piljek putopis reportaža rim surfanje

Komentiraj