Report

bic ekspedicija '7 milja' - 6. dio

Banner300


Dva Hrvata biciklom po bijelom svijetu: završili surfajući u Maroku, a slomili su i ‘Jugoslaviju’

Dva mlada avanturista i zaljubljenika u adrenalin, Oscar Piljek i Ivan Saganić, krenuli su na na veliko šestomjesečno biciklističko-surfersko putovanje Europom, a mi ćemo ih pratiti kroz svaku etapu njihove odiseje!

Piše , Objavljeno

Još na ljeto dok smo planirali cijeli ovaj pothvat nisam uzimao u obzir kilometre, dane, situacije koje bi, malo po malo, utjecale na sagorijevanje i moje fizičko stanje. Naravno, nije da svaki dan vozimo bicikl, ali umor koji se redao iz dana u dan nakon više od dva mjeseca putovanja došao je na vidjelo. Pošto nam je propala ideja posjeta jednoj od zemalja, u Maroko smo stigli nešto ranije. Točnije, dva tjedna prije nego li smo planirali doći. Kako smo došli ranije u Tangier, tako se meni pojavila čudna neobjašnjiva bol u koljenu na koju nikako nisam mogao računati.

Odlučismo ostati koji dan u Tangieru, napraviti tekst i što bolje iskoristiti vrijeme kako bi se pripremili za dio putovanja posvećen više surfanju na valovima nego bicikliranju.

Prvi puta otkako sam pokušao zajahati valove na Kanarskim otocima oblio me osjećaj koji sam osjetio davno kao klinac, vozeći skateboard. Taj osjećaj ugode i smisla je nešto najljepše što sam ikad osjetio. Možda blesavo zvuči, ali taj osjećaj kreiran je silama prirode i samim bićem, potpuno nevezan za drugu osobu, za drugog čovjeka. Nakon prvog pokušaja surfanja sljedeće godine ponovio sam isto, samo u Portugalu. Tad sam shvatio da ako se mislim time pozabaviti u životu, morat ću drukčije posložiti stvari da si to i omogućim.

Nedugo nakon Portugala, pričajući s jednim od prijatelja otkrio sam da je moguće surfati na našem otoku u doba “nevera” prouzročenim južnim vjetrom. Nažalost broj takvih dana godišnje nije dovoljan za utažiti žeđ za tim specifičnim osjećajem.

Kroz par godina skupio se malen broj ljudi i zajedno smo dijelili tu strast, nalazili se na mjestu gdje se lome valovi te zajedno prolazili kroz raznorazne situacije.

Konačno, prošle godine smo svi zajedno otputovali na Šri Lanku i okusili, po prvi puta, surfanje u tropima. Nakon sto smo Sagy i ja dovršili ideju oko ovog biciklističkog pothvata, došli smo na ideju da ukomponiramo i surfanje, te da samo putovanje biciklom obogatimo onim što volimo. Vjerovali smo da će nam dobro doći razbijanje rutine bicikliranja nečim posve drukčijim. Jedina poteškoća bila je oprema za surfanje, te smo s našom ‘’bandom’’ dogovorili sljedeće: nakon što se domognemo Maroka, oni će autom doći za nama te dofurati sebe i svu nam potrebnu opremu.

Ivan Jurić, Gabriel Vlakančić i Ivan Vidulić 27.01.2017. krenuli su u svojevrsnu avanturu: dečki su odlučili sustići nas automobilom, proći cijelu jugozapadnu Europu te nakon dolaska u Maroko – nastaviti zajedno putovanje.

Spoiler alert: brzo su stigli

Sagy i ja ostali smo gotovo dva tjedna u Tangieru te odlučili s prijateljima da to bude mjesto odakle kreće novo poglavlje ovog putovanja.

U Tangieru shvatismo da temperatura koja posljednja dva tjedna varira od 10 do 17 stupnjeva i nije baš bezazlena po pitanju naših namjera. Mislili smo se kretati prema jugu te svako toliko kampirati na mjestima pogodnima za surfanje. Skopčali smo kako to baš i nije najbolja ideja, jer nakon par sati provedenih u Oceanu tijelo se pothladi, nakon toga treba se uvući u suho i zagrijati se, a pošto bismo se nalazili u šatorima, ne bi nam preostalo ništa drugo nego odmah se zavući u vreće za spavanje. Sva sreća pa smo u posljednja dva i pol mjeseca na cesti i u šatorima imali dosta prilike naučiti više o tome.

Napravili smo okvirni plan te odlučili pričekati dečke u Tangieru i zajedno odlučiti o smjeru kretanja. Nakon skoro 3000 kilometara pređenih u tridesetak sati momci su stigli. Ostao sam iznenađen kako su ‘’stisli’’ zube i stvarno tako brzo stigli. Mislio sam da će im trebati barem pet dana, a kad ono u manje od dva dana i tu su. Bili su umorni i iscrpljeni od puta te smo odlučili dva dana dati si oduška, napraviti plan za dalje i potom: akcija.

Stigla ekipa

Sagy i ja već smo se ‘’ufurali’’ u Tangier te smo im prvi dan priuštili šetnju kroz grad, degustaciju novih okusa i mirisa. Navečer smo svi zajedno, kad smo se već umirili, donijeli odluku. Odlučismo se spustiti u što kraćem roku gotovo 1000 kilometara južnije i tamo započeti sa surfanjem. Prvobitno zašto smo se uopće odlučili za takvo što bijahu temperature. Nadali smo se da će biti zasigurno toplije dolje na jugu. Kako bi što brže obavili transport – svu opremu koju smo imali, zajedno s biciklima, nakrcali smo na automobil. Sagy,Vidulić i ja ukrcali smo se u autobus te se u sljedećih 17 sati vožnje spustili do Agadira.

Jurić i Gabriel, kao i do samog Tangiera, vozili su u smjenama. Krenuli su nešto poslije nas. U konačnici bio je dogovor nakon dolaska u veliki Agadir u što kraćem roku maknuti se od gradske gužve i nastaviti još 40-ak km južno sve do sela Tifnit gdje smo odlučili nakratko se zaustaviti.

Screenshot_1

Tifnit me podsjetio na selo u kojem smo odsjeli prošle godine na Šri Lanci. Daleko od civilizacije, daleko od struje, brzog ritma života. U Tifnitu nema ni struje ni vode, stanovnici sela primorani su baviti se svakodnevnim poslovima na stari način. Stigli smo. Vrijeme nije bilo obećavajuće, izgledalo je kao da će kiša.

I mačke odmaraju u Tifnitu

Dobili smo par ponuda od lokalaca za smještaj te se na kraju odlučismo za onaj najjeftiniji. Pomislio sam si kako to i nije loše ako ćemo svi biti u Oceanu i surfati. Uz osiguran smještaj barem se nećemo morati brinuti oko stvari, opreme itd. Složili smo se oko toga te odlučili iskoristiti situaciju za snimanje zasebnog surferskog videa.

Konačno. Nakon što smo se naspavali, doručkovali i popili kavu, navukli smo na sebe neoprenska odjela i spustili se na plažu. Na plaži gotovo nikoga nije bilo – par lokalaca, pokoji seoski pas, deva, i mi. Valovi bijahu jaki te smo cijeli prvi dan potrošili na taktiziranje pozicija gdje loviti valove, pronalazak najbolje pozicije za ulazak u Ocean, koliko je jaka struja, je li bolje voziti na plimi ili oseki. Sve to zahtijeva strpljenja i vremena, a i svaki dan fronta valova nije jednaka tako da i to valja uzeti u obzir.

Upoznali smo jednog od lokalaca koji isto tako ‘’boluje’’ od surfanja te je baš nedavno osnovao surfersku udrugu. Otman nam je bio od velike pomoći oko svega što se ticalo života u Tifnitu i surfanja. Svakodnevno dok bi Gabriel, Sagy, Vidulić i ja bili u vodi, Jurici je dopuštao da boravi gotovo cijeli dan na njegovoj terasi pokušavajući uslikati ili usnimiti naše vožnje na valovima.

Screenshot_11

Screenshot_13 Screenshot_16

Prvih par dana sve je teklo u najboljem redu, a onda se polako započeli problemčići.

Gotovo od samog početka boravka u Maroku, shvatio sam da lokalci funkcioniraju po potpuno drukčijem sistemu. Naravno, kao i u gotovo svakoj zemlji trećeg svijeta, tako i ovdje je Europljanin potencijalna ‘’meta’’ za mužnju novaca. Već u prvih dva tjedna Sagy i ja smo ‘’nagazili’’ na minu koji put. Nakon svake ‘’spačke’’ koju bi prošli ili proživjeli mislili smo da je nemoguće da nas netko opet zezne, ali očito smo imali posla s maherima.

Screenshot_10

Gotovo svaki Marokanac s kojim smo imali nekakvu vrstu komunikacije, započeo bi jako prijateljski odnos s nama, dajući nam do znanja kako se samo želi družiti, te da voli pričati engleski. Čak i ako bi rekli da nam ne treba pomoć, on ili oni ne bi odustajali praveći se jako prijateljski i velikodušno. Naravno ako ne bi ‘’grubo’’ nekome obrusili, taj lokalac bi gotovo cijeli dan proveo prateći nas, te na kraju dana došao bi s forom kako nam je cijeli dan pomagao i da bi bilo u redu da mu nešto platimo.

Na takvo što smo navikli u par dana u Tangieru i možda je glupo definirati ljude ili narod na temelju par iskustava, ali zasad se pokazalo da gotovo svaki Marokanac ima način kako preveslati nekoga.

Screenshot_8

Malo smo se odmakli od ritma posljednjih dva i pol mjeseca, vodeći računa oko fotografija, Facebooka itd. Jednog dana otišao sam na surfanje s brigom u glavi oko redovitih postova na društvenim mrežama. Pokušavao sam gotovo cijelo jutro zajahati val, al’ bez ikakvog uspjeha. Svaki pokušaj završio bi neuspješno. Valovi su me izmorili i na kraju dana sam se osjećao nezadovoljno. Odlučio sam napraviti distancu od bavljenja ‘’putopisom’’ dok surfam. Vjerujem kako općenito ne valja pretrpati glavu brigama i tad nešto raditi jer rezultat je nered, nezadovoljstvo, negativna vibra. No kažu da je umijeće iz definiranih negativnih zgoda pronaći pozitivnu stranu, te naučiti nešto iz toga.

Sljedeće jutro Gabriel i Vidulić otišli su prvi na session. Jurić, Sagi i ja smo još pili kavicu na terasi. U glavi sam si pokušao zadati cilj današnjeg dana na valovima. Pokušao sam sve ostalo izbaciti iz misli te se posvetiti samo tome.Na kraju krajeva, prvi se puta nalazim u Maroku, prvi puta surfam na ovim valovima i bilo bi šteta ne iskoristiti to na što pozitivniji način. Bolje da dva sata čistog uma surfam, pa sljedećih par sati rasporedim za ostatak obveza.

Screenshot_7

Valovi su iz daljine djelovali osrednje veliko. Gabriel je iskusniji po pitanju surfanja od Vidulića, ali svejedno su obojica pokušali ući u Ocean putem grebena za što je potrebnije više iskustva. Kako je bilo vrijeme plime, naletio je poveći val i srušio ih s nogu, kao i prije par dana mene i Jurića. No očito je bila riječ o jačem valu jer Vidulića je odvuklo sve do malenog procjepa gdje se našao u gabuli. Radi struje i neiskustva u takvim situacijama, nadolazeći valovi izlupali su ga o stijene. Na svu sreću malo se izgrebao, poderao odijelo, a najveću štetu pretrpjela je daska. Daska na kojoj smo svi započeli prve korake – imena Jugoslavija.

Ode Jugoslavija

Nisam si dopustio da me to odvuče od današnjeg cilja, te sam mirno nastavio po planu. Otplivao sam iza linije gdje se lome valovi te sa strpljenjem pričekao val koji sam u mislima vizualizirao. Uskoro se baš taj val, to brdo koje se kreće pojavilo na vidiku. Brdo se približavalo, te odlučnost koju sam zamijenio bunilom stvorila je jasnu sliku. Zajahao sam ga, postali smo jedno. Ostatak dana odvozio sam još pokoji val te miran i zadovoljan vratio se ‘’doma’’. Pored toga sto surfanje djeluje fora, rekao bi da je jako spiritualno, jer neke od tehnika savladavanja jako su individualne i tiču se više osjećaja nego matematičkog razuma. Kroz tehnike osluškivanja svojeg unutarnjeg glasa (duše) i razuma – povezanost surfera i vala je jasnija.

Kroz sljedećih par dana velik napredak u vožnji primijetio se kod Sagya i Gabriela koji su ‘’rasturali’’. Iz dana u dan sve smo bolje surfali, sve vise smo kužili situaciju valova plaze Tifnit. Nakon jednog od session započeli smo kuhanjem večere, i Gabriel se požalio kako se ne osjeća baš najbolje. Ostatak ekipe bio je ok dotad. Kroz noć Gabriela je stisnula temperatura i proljev. Sljedeći dan gotovo slična stvar desila se Sagyu. Pomislili smo na prvu da je sigurno radi jaja ili mesa koje su momci dan ranije jeli.

streets of sidibibi

Screenshot_17

Screenshot_18

Danak energije pridali smo svakodnevnom odlasku na plažu surfajući što smo više mogli. Svi smo se već pomalo izmorili te smo jedan dan odlučili iskoristiti za posjet jednom od poznatijih mjesta za surfanje u cijelom Maroku, Taghazouteu. Nisam ljubitelj takvih mjesta jer fokus surfanja rasplamsava količina ljudi i sam turizam. Slično, prošle godine na Šri Lanci takvo mjesto bijaše Hikkaduwa, ove godine u Maroccu, Taghazout. No dobra strana toga jest da na takvim mjestima koja među sobom nazivamo ‘’Kromplatz’’ je moguće doći do pojedinih dijelova opreme. Nakon oštećenja ‘’Jugoslavije’’, bilo je potrebno pronaći nekog ‘’shapera’’ da je popravi. Pored toga ponestalo nam je surferskog voska koji koristimo radi što većeg trenja na samoj dasci, te samim odlaskom iz sela razdrmali smo rutinu.

Odsurfali smo već deseti dan i vrijeme se počelo kvariti. Malo smo olabavili u intenzitetu snimanja. Stvorila se rutina koja kolektivno I nije doprinosila kreativnom djelu. Gazda kuće malo po malo otkrivao svoje pravo lice, te sve ‘’poklone’’ voće, juhu, čajeve koje nam je ‘’poklonio’’ pokušao izvući koji Dirham od nas. Koliko god smo bili na oprezu s tim. nešto je i uspio. Pokušali smo se ograditi kad je to popodne došao i tražio od nas tri puta veću cijenu za gorivo agregata nego li je na benzinskim postajama. Diplomatski smo odbili platiti tri puta veću cijenu.

Screenshot_12

No samo koji sat kasnije njegov radnik Said došao je s porukom gazde.

Gazda je smislio spačku te rekao da ako mislimo ostati još u selu morat ćemo platiti autorizaciju boravka, koja naravno uopće ne postoji. U tom slučaju rekao je Said :’’morat ćete sutra ujutro otići’’. Malo nas je iznenadio, ali s druge strane možda i nije loše jer kao što rekoh, tu nas je uhvatila neprimjetna rutina. Iz dana u dan sve manje smo radili na videu, a dani bijahu slični. Odlučili smo otići sljedeći dan. No sve stvari koje smo imali trebalo je pospremiti, utovariti u auto te odrediti kamo dalje, a već je bilo kasno navečer. Računali smo da nam je potrebno izdvojiti možda i 4 sata dok se sve to ne spakira. Pored toga sutradan je loša prognoza, a Juriću je postajalo loše kao koji dan ranije Gabrielu i Sagyu. Uspjeli smo dogovoriti da napustimo mjesto do 16 sati.

Napravili smo plan za dalje i sutradan akcija, smjer jug. Probudili smo se nešto ranije nego obično. Skuhao sam kavu te sam osjetio nelagodu u želucu. Sagy se uskoro probudio i rekao da je noćas Jurić imao ‘’show program’’ povraćanja. Jurić je nepomičan ležao u krevetu, izmoren od zaraze s temperaturom. Kroz sljedećih sat vremena meni je isto tako pozlilo i ispovraćao sam se. Najbolje je bilo da ostanemo još jedan dan, no radi konflikta s gazdom bilo je nemoguće iskomunicirati išta. Kiša je počela nemilosrdno padati te smo u dvije ture prenijeli svu opremu pedesetak kilometara južno u mjestu Sidi Rbat gdje smo odlučili oporaviti se i okusiti se u novim avanturama Atlantskog Oceana i marokanske obale.

Oscar Piljek

TAGOVI7 milja bicikli bicikliranje biciklistička ekspedicija ekspedicija putopis

Komentiraj