Report

Banner300

Dva Hrvata završili veličanstven pothvat – vratili se u Lijepu našu nakon sedam mjeseci bicikliranja

Dva mlada avanturista i zaljubljenika u adrenalin, Oscar Piljek i Ivan Saganić, krenuli su na na veliko šestomjesečno biciklističko-surfersko putovanje Europom, a mi smo ih pratili kroz svaku etapu njihove odiseje!

Piše , Objavljeno

Report 13

Etapa Torino – Cres

Prije gotovo godinu dana smo se Sagy i ja odlučili za ovaj pothvat. Kao muhe bez glave krenuli smo u osmišljavanje ovog projektića koji se iz dana u dan mijenjao. Nije nam sasvim bilo jasno kuda želimo, ali znali smo da želimo putovati i to biciklom pritom da negdje iskoristimo situaciju kako bi surfali. Ruta se polako počela “stvarati”.Kako obojica nikad prije nismo imali veze sa stupanjem u kontakt sponzorima i to se dešavalo na neočekivane načine. Malo po malo imajući na umu da ćemo nekako uspjeti i vjerujući u to stvari su se sve bolje slagale – da bi dan prije samog starta stigao posljednji komad opreme koju smo isto tako sponzorski dobili. Objašnjenja tom cijelom konceptu pripreme i nabavka opreme za koju nismo imali uopće dovoljno novaca ipak je do posljednjeg dana bio sređen. Kako….? Čudom? Ili možda zato sto smo neopterećeno vjerovali, ne vjerovali već osjećajem znali. Na dan polaska imali smo sav dio opreme koji smo trebali ili htjeli. Svemir ili sveopća energija pobrinula se na svoj način da to i dobijemo. Cijela zamisao se prije puta materijalizirala, ali ne na način koji smo početku zamišljali. Materijalizirala se samo nekakvim drugim putem. Možda bas zato što smo pustili nek se i neobjašnjive situacije dešavaju, ne obazirući se na tadašnji tok planiranih ili očekivanih događaja.

drag

Cijel put zapravo sistem kojim smo psihološki prihvaćali novonastale situacije. Jednostavno smo ih definirali s mišlju da to tako treba biti. Vjerujem da ako se neočekivan problem, kakvih smo po putu imali puno, sagleda iz druge perspektive i uvidi druga strana događaja ili situacije te pronađe pozitivno, lakše je i bolje. Jednostavno se izbjegne, odnosno negativno zamijeni pozitivnim.Zapravo dešavalo nam se da nekad uopće ne bismo razumjeli zašto nam se to nešto dešava, ali puštajući kroz neko vrijeme shvatili bi da bez te neočekivane “puzzlice” slika u cjelini ne bi bila onakva kakva je sad. Hoću reći – vjerovali smo još prije nego li smo krenuli da ćemo uspjeti. Premda je pred nama bilo puno novih stvari, situacija, organiziranosti oko podizanja kampa, hrane, rute kojom smo se kretali, sakupljanje video i foto materijala, pisanje, uredno arhiviranje svog materijala i sve to u pokretu. Hoću reći kako “kruto” postavljen put do cilja opterećuje. Ako je taj put moguće zamisliti kao ravnu liniju, to znači da je unaprijed stvoren tok događaja makar malo se zasadi u “glavu” te se stvori očekivanje. Svaki novi događaj koji se protivi “liniji zamišljenih događaja” jednostavno se ne uklapa u zamišljeno i radi pomutnju tj. negativan slijed misli. Negativno nadograđuje negativno, baš kao što pozitivno nadograđuje pozitivno. No pustili smo takav tok događaja i okolnosti i svejedno se kretali neopterećeno prema cilju, na kraju smo došli do istog cilja iako smo na trenutke debelo odmicali od “linije”. Razlika je samo u tome što smo si to dopustili, možda baš zato što smo obojica osjećali, a ne zato što smo znali da ćemo uspjeti. Fokus je bio na cilju, a ne na onom što će se sve dešavati na putu prema njemu. Svemir se pobrinuo da to i ostvarimo. Ne mislim da ako snagom misli sjediš doma na kauču i želiš nešto postići da će se to na takav način dogoditi. Hoću reći da radeći na nečemu to nešto malo po malo možda i na neočekivan način moguće je ostvariti. Maštajući , misleći i krećući se prema cilju, on je po mom vjerovanju ostvariv. Možda i to vjerovanje nije ništa drugo nego perspektiva to jest “punjenje” samopouzdanjem i pozitivnom energijom kojom se postiže željeno. Iz tog ispada da nema sudbine, već da je svatko odgovoran za svoju. Ako je u mislima usađeno da postoje “predodređeni ” ljudi za neke stvari kao npr filmske zvijezde ili vrsni sportaši, onda je i perspektiva takva. Svatko od nas može sve što poželi , odabir perspektive svakom je pred nosom.

CRES2

Sjedeći i razmišljajući o cilju , samo sjediš i razmišljaš. Razmišljajući o cilju ili snovima i pokušavajući ih ostvariti razlikuje se od prvog navedenog. Možda zbog straha od fiktivne sigurnosti, čovjek današnjice u rijetkim slučajima pokušava učiniti ono sto ga “gura” ono sto osjeća? Možda zbog “zaprljanosti” količinom informacija koja utječe na svakog od nas čovjek nije u stanju čuti svoj “unutarnji kompas”?
Ne znam, ali i nije moja zadaća da se brinem o tome. Ono što bi rado podijelio sa svakim živim bićem jest djelić moje perspektive, moje stvarnosti. To nije ništa više od načina projiciranja stvarnosti. No moja perspektiva i stvarnost je moja i vjerujem da svatko ima svoju. No katkad tuđi život ispunjen pozitivnom energijom, ljubavi može na isti način utjecati na tuđi.
Je li luksuz dopustiti si biti ono što osjećaš? Vrijeme ide, život prolazi, a pred svakim od nas je beskonačno mnogo mogućnosti…..

Nakon sto smo prešli čitavu Italiju, Siciliju pokušali ući u Tunis zatim krstarili Mediteranom i konačno se domogli Marocca već je prošlo dva mjeseca. Nakon toga sljedila je jednomjesečna pauza od bicikliranja te smo se s prijateljima iz Lošinja pozabavili surfajući na valovima Atlantika. Ubrzo je i tome došao kraj te smo se jedva vratili na bicikle. Zahvaljujući Sebotu koji nam se pridružio u toj etapi, brzo smo zaboravili na surfanje i nastavili uživati u raznolikostima Marocca kojeg dotad nismo imali prilike vidjeti. No i tome je kroz mjesec dana došao kraj. Pozdravili smo se s ovom divnom sjevernoafričkom zemljom i vratili se u Europu.
Imao sam osjećaj kao da sam cijeli život na putu, a dotad prošlo je nekih pet mjeseci otkako smo krenuli. U prvim tjednima pedaliranja Europom sam osjetio nekakav umor. Više mentalni, ali isto tako i na fizičkoj bazi. Odlučili smo proći uzduž cijele obale Portugala i započeti povratak kući. Dvadesetak dana pedalirali smo divnim krajolikom Španjolske i to dobro poznatom hodočasničkom rutom Camino di Santiago te prešli Pirineje i stigli u Francusku. Cijeli taj komad puta odlučili smo spavati na otvorenome te smo vidjeli da smo sposobni i putovati i hraniti se i pisati, obrađivati fotke, baviti se društvenim mrežama, prati sebe i odjeću, a da ni jedan dan ne spavamo u zatvorenome. Tim stilom smo i nastavili. Dobar komad Francuske smo otpedalirali no nikako nismo mogli odlučiti kojim putem dalje.Iako smo obojica znali da nam je budžet sve tanji i tanji, nismo se toliko time opterećivali. No stizalo je ljeto dani su bili sve topliji i topliji, više smo se umarali, te padali u trans zbog jakog sunca. Minimalno jednom tjedno obojica bismo doživjeli kompletni pad imuniteta te se sljedeće dane nekako krpali na cesti pedalirajući. Ubrzo smo došli do odluke po pitanju nastavka putovanja. Obojica smo se složili kako bi na jesen ili zimu otišli opet na kakvo putovanje i sad u nadolazeće ljeto obojici nam se pruža prilika odraditi sezonu, skupiti koju kintu te smisliti daljnji plan.
Odlučili smo se prijeći Alpe te nakon toga stisnuti po gasu u pravcu Cresa.

Alpe su bile posljednji izazov ovog putovanja, barem sam tako mislio. Doduše ako usporedim Rif gorje u Maroccu popeli smo se puno lakše nego li sam očekivao. Nauživali smo se blagodati prirode ovog divnog krajolika. Sišli smo s tog gigantskog masiva, prešli u Italiju te se spustili gotovo dvije tisuće metara u nizinski predio Talijanske pokrajine Piemonte. Odradili smo report, odmorili se jedan dan pored rijeke Po te nastavili pedalirati.

Zadnjih tjedana vozili smo poprilično dosta uspona, a za ovaj dio Italije veselilo me to što sam znao da nas čeka gotovo sedamsto kilometara ravnice. No isto tako postojala je sumnja takvog terena koji je poprilično naseljen, i prekriven ogromnom površinom obradivih polja za pronalazak mjesta gdje bi predvečer dizali kamp.
Brzina kojom smo se kretali bila je brza, no temperatura koja nas je ovih tjedan dana pratila dok smo prelazili ovim djelom Italije gotovo svakog dana prelazila je trideset stupnjeva. Nije ni to neki problem, ali nekako mi se čini da mi je ipak više pasalo malo hladnije vrijeme. Nakon gotovo cijelog dana na suncu predvečer osjećao bi se poprilično umorno i skršeno. Mjesta gdje bi inače podizali kamp bila su poprilično skrivena, što iz razloga jer je to ilegalno, što iz razloga da možemo utonuti u dubok san ne razmišljajući o tome da bi nas netko mogao otkrit. No u ovom dijelu je to bilo nešto kompliciranije.

Pored novih nabrojanih različitosti tu je još jedna stvar koja nas je snašla, a to su komarci. Našli smo rješenja i za komarce, ali znalo je biti dana kad ni (sprej) ne bi pomagao – no i na to se da naviknuti.

Mislio sam si kako sad cijeli put do kuće neće biti zahtjevan. No sunce , komarci, vrućina noću koja nas je pratila četvrtog dana pokazala je rezultat.

Kao i svakog jutra posljednjih dana, probudile su me već rano ujutro vatreno tople sunčeve zrake. Već rutinski obavili smo jutarnji dio uz ispijanje kave, vježbanje, doručak i raspremanje kampa. Obojica smo osjećali umor jer smo u tri dana prešli dvjesto pedeset kilometara već dobro potrošeni od posljednjih šest mjeseci pedaliranja. Spustili smo se na cestu koju je sunce već dobro ugrijalo. No osjetih vjetar koji mi je na prvu godio, no smjer vjetra nam nije išao u korist jer nam je puhao ravno u prsa. No nije ni to bilo ništa novo. Nastavili smo pedalirati i u dva sata što obično pređemo 35 km ovoga puta prešli smo samo dvanaest. Naravno malo djeluje i na moral, ali ovoga puta više je pogodilo umorna tijela. Nastavili smo, a vjetar je jačao. Naravno nismo nigdje žurili, ali htjeli smo odraditi danas zamišljenu rutu u glavama. Vrijeme se počelo kvariti te osjetih pad tlaka. Odlučili smo zaustaviti se u jednom bircu iskoristiti poslijepodne za obradu slika i plasiranje istih na društvene mreže. Najednom je započeo pljusak. Pošto je bilo poprilično rano za odlazak u kojekakav buks i podizanje kampa nadao sam se da će kisa stati do tad. No kiša nije prestajala sve do 20,00h te smo bili primorani snaći se na brzaka. No kako smo se uhvatili fotki i rada na kompjuteru bicikle su nam ostale nezaštićene te nam je sva oprema (vreće i šatori) ostala na kiši i promočila dobrim dijelom. Nekako smo bez puno fantaziranja u zadnjim trenucima svjetla u blizini grada pronašli mjesto za podizanjem kampa. Odlučili smo nekako u manjem komforu nažalost ovog puta u vlazi i mokrom prespavati i na kraju krajeva okusiti na vlastitoj koži kako je to i je li uistinu gadno.

Nakon tog dana i noći naučili smo lekciju. Nije strašno, ali definitivno bolje spriječiti takvo što.
Prešli smo Cremonu, pa zatim Mantovu i ubrzo približili se Veneziji. Odjednom osjetih kako se nešto sitno promijenilo. Osjetio sam da se bliži kraj ovom putovanju. Datum koji smo fiktivno postavili kao povratak najednom se sve više i više bližio, isto tako kao i preostali kilometri pred nama.

Odlučili smo malo usporiti.

Pred Veneziju najviše radi mojih leđa koja su se ukliještila radi ponovnog pada imuniteta, odmorili smo jedan dan u šumi, izolirani u šatorima od gomile komaraca koja obitava u ovom močvarnom području. Dok sam ležao, pomislio sam si kako je nekad moralo biti zeznuto istraživačima, pogotovo u mjestima kao sto su Amazona,ili u bilo kakvim tropskim predjelima gdje život buja sa svih strana. To me ujedno motiviralo da ne cvilim zato što me malo bole leđa i grickaju komarci. Sa svom opremom, zaštitom protiv komaraca i neugroženošću za vlastiti život tome jednostavno nije bilo potrebe.

Zapravo već neko vrijeme, kad sam sebe uhvatim da se u mislima trošim vrijeme na kojekakve negativne definicije, pokušam se sjetiti trenutka nakon operacije bubrega sto sam spoznao.”Kako je lijepo kad ništa ne boli”.

Odležao sam jedan dan u šatoru, odmorio se, i nastavili smo dalje. Sljedećeg dana približili smo se Trstu. Kako nam se nije žurilo, previše u polovici dana nekih desetak kilometara pred Monfalconea vidjeli smo kupalište nalik nekakvoj oazi. Odlučili smo dat si gušta i zapravo oprati se nakon vise od tjedan dana otkako smo se posljednji put okupali u rijeci. No ovog puta rijeka Soca bila je i čišća i hladnija, a kako je temperatura bila malo toplija – kupanac nas je obojicu vratio u život.

kupanje na rijeci soči 2

Još tri dana pedaliranja i doma smo, pomislih ujutro kad sam otvorio oci. Pffff, bas je nekako brzo prošlo.
Odvozili smo posljednje kilometre Italije i počeli se uspinjati lagano prema graničnom prijelazu Bezzovice u Sloveniju. Uzbrdice nisam previše osjećao, možda zbog uzbuđenja ili veselja sto se vraćamo.

slo

Jednu noć prespavali smo u Sloveniji , a sljedeći dan po planu trebali smo u ranijim popodnevnim satima stići u Rijeku i nakon gotovo dva mjeseca u šutu spavanja vani zaustaviti se u Sagyevom stanu gdje se samo prije tri dana vratio njegov brat sa sedmomjesečne plovidbe.
Približavali smo se granici, sve više viđali naše tablice. Zapravo bio sam sretan sto se vraćam kući. Lijepo je ovo što radimo, ovo što smo prošli , ali nekako u mislima veselio sam se prijateljima , mačkama, tušu, kuhanju…

Došli smo na red i bez ikakvog fantaziranja granični policajac, pogledao nam je putovnice i pustio nas natrag u Hrvatsku. Nakon skoro pa sedam mjeseci opet smo u našoj državi. Spustili smo se do Rijeke, pustili stvari kod Sagya u stanu i nakratko se razdvojili. Sagy je ostao s bratom u stanu, a ja sam odlučio iskoristiti priliku i napraviti dugu šetnju Rijekom.
Gledao sam, uživao… Bilo mi je čudno nakon toliko vremena svako toliko iz pozadine čuti hrvatski jezik.

U rijeci

No još nije gotovo. Sutra nas čeka posljednjih sedamdeset pet kilometara s posljednjih osam poprilično gadnog uspona. Mislio sam si kako bi bilo pametno da i danas odemo nešto ranije na spavanac kako bi sutra na dočeku u baru Plavici bili dobro i odmorni te da se podružimo s familijom i prijateljima koji nam pripremaju doček.
Nismo otišli ranije u krevet, već smo do poprilično kasno u noć uživali u komforu kuhinje i napravili si raznolike hrane koju je za vrijeme pedaliranja bilo komplicirano pripremati.
Očekivao sam da ću sljedećeg jutra biti umoran, ali vjerujem da je euforija oko dolaska učinila svoje. Krenuli smo oko 9,30h ujutro i uputili se prema našem otočiću. Dan je nalikovao onom pravom ljetnom. Primijetih da je sezona ovdje već započela što radi gustoće prometa sto radi mirisa u zraku koji je odavao da je ljeto. Vozili smo u tišini, diveći se ljepoti primorja.

CRES1

Nije da sam neki patriota ili domoljub, ali sad nakon ovakvog dužeg boravka daleko od kuće, raznih spoznaja, iskustva i viđenja promatrao sam ovo okruženje iz druge perspektive. Istina je da je naše more jako plavo, da mirise i da odašilje nekakvim unikatnim energetskim zrakama.

Prešli smo krčki most,uz jednu pauzu prešli cijeli komad otoka Krka. Na putu do trajektnog pristaništa Valbiska par autiju nam je trubilo u znaku dobrodošlice. Blizu smo, to je to.

Nakon duže nizbrdice to jest posljednjih petsto metara spuštali smo se prema pristaništu i najednom otvorilo se veliko plavo prostranstvo te izbočina nad njim guste zelene boje. To je Cres. Kako je lijep.

Ukrcali smo se na trajekt i približavali se otoku. Ovako iz daljine djelovao je kao neki tropski otok, nalik onima iz filma “Jurassic park”. Pomislio sam si kako nekome tko ovdje dolazi prvi put sigurno proradi mašta.
Isključio sam mobitel jer su pozivi bližnjih postajali sve učestaliji, a svi su postavljali slična pitanja.Kad ćemo stići , bla bla…
Dogovorili smo se s Jurićem naći se na pristaništu te na vrhu posljednjeg uspona prije nego siđemo u Cres popit pivu na miru.
Očekivao sam veću problematiku oko uspinjanja, ali nekako smo to brzo odradili.

Bilo je toplo i piva je super legla nakon što smo se u sat vremena uspinjanja domogli vrha pred samim Cresom. Sjeli smo na bicikle i uz lagani večernji dašak maestrala, mirisom aromatičnog bilja spustili se u Cres. Približavali smo se Plavici i svako par metara ljudi su nas zaustavljali i čestitali nam na pothvatu.

CRES4

Nakon zadnjeg zavoja konačno ugledasmo točku odakle smo točno prije sedam mjeseci krenuli, a tamo nas je dočekala grupica bliskih prijatelja, roditelji, familija!
Sišli smo s bicikla i očekivano su nas svi izrešetali pitanja na koja i nisam imao odgovora,to jest iz tadašnje perspektive zvučala su čudno.

CRES6

Nakon više puta sto sam odgovorio da mi je bilo super, nekad manje nekad više, da mi je najljepše mjesto koje sam posjetio bio vlastiti um to jest stanje psihe u određenom vremenu nevezano samo za mjesto , nastavili smo ispijati pive do kasno u noć pod nebom punim zvijezda reflektirajući se na spokojnoj i mirnoj površini mora Creskog zaljeva.

Biti ovog sto smo i Sagy i ja napravili jest da smo sami sebi dokazali još jednom da je sve moguće. Snagom čiste namjere, fikcijom igre, slobode i ustrajnosti vjerujem kako je ovo tek početak naših avantura. Možda zvuči blesavo ili naivno s moje strane, ali mi smo dopustili svaki sebi biti ono što jesmo, svaki na svoj način , igrajući se ovog puta u fiktivnoj ulozi Indiane Jonesa na biciklu u potrazi za valovima. Sljedećeg puta igra možda neće biti bicikla, možda nešto drugo.

Život ide, a na svakome od nas je želi li živjeti život ili promatrati misleći da ga živi. Unutarnji kompas ili duša uvijek pjeva, a na svakom od nas je odabir.

Za bolji svijet i vise ljubavi…..Igrajmo se!

Oscar Piljek

Komentiraj