Report

Banner300


GTFO: Obrazovna reforma obrezala i lektire – akcija “ubijmo interes za čitanjem”

Piše , Objavljeno

Je li ovo budućnost? Je li ovo Fahrenheit 451 gdje Firemen nisu vatrogasci nego spalitelji knjiga? Je li ovo jebeni Equilibrium s Christianom Baleom u glavnoj ulozi gdje ne smijemo čitati išta što izaziva emocije? Sišite ga.

Danas će svi pisati o ovome. I mi ćemo. Umjesto da se veselimo zbog ovog slavlja kapitalizma pod isprikom ljubavi, mi moramo rejdžati oko kulture! Ako mašimo koje veliko slovo ili omakne se koji “ije” gdje ne treba biti – ijebiga, imamo važnijih problema na dnevnom redu.

Nećemo biti licemjeri. Nismo pročitali sve lektire koje su ikad bile na popisu. Osobno sam fejkao da sam pročitao Nazorovog Velog Jožu i dobio sam dvojku, prepisao sam neke lektire s Lektirice, neke su mi prepričale kolege, ali čak i oko tih djela sam bio na neki način angažiran. Razgovor mora ostati živ, jednom kada kolektivna svijest ispusti knjigu iz “ruku” – gotovo je. Neka druga djela sam čitao. Više puta. Nekima se i danas vraćam. Sve zato što mi je netko plasirao more sadržaja (nekad uistinu prevelik teret) iz kojeg sam izabrao par kapi koje su me definirale kroz odrastanje.

Kao da nije dovoljno što djeca uglavnom danas apsorbiraju isključivo WhatsApp poruke i Instagram storije (stories, storyje, kakgod hoćeš to osloviti, ne da nam se opet ulaziti u ovu raspravu), sada im je iz formativnih godina života oduzeta i najmanja šansa da zavole druge oblike tuđeg (i svojeg) izražavanja.

Raspon pažnje djece je drukčiji nego naš, a i naš postaje sve bliži njihovom. Opća kultura djece kakvu MI ZNAMO I CIJENIMO je na najnižim granama ikad – i ne, ne pričam iz guzice kao većina odraslih koji nisu u doticaju s dječjim svijetom. Surađujem s djecom na tjednoj bazi i njihova opća kultura je drukčija od naše – što je sasvim u redu, ali ako hoćemo dijeliti neke interese i reference s budućnosti čovječanstva, moramo im barem ostaviti prozor u naš svijet te u naša djetinjstva. Trinaestogodišnji klinac iz Splita (ili bilo kojeg drugog grada) će moooožda jedva znati za Petra Pana, a Wendy i Tiger Lily će biti posve zaboravljene. Meni je to tragično. Disneyevo remek-djelo, s pokojim problematičnim rasnim prikazom nativnih Amerikanaca, im je prestaro i teško dostupno jer danas animacija znači računalno modeliranje Pixara, Dreamworksa i ostalih manjih igrača. Bez djela J.M. Barrieja će brojna djetinjstva biti osiromašena za neke likove, a post-milenialsi koji nikad ne žele odrasti će izgubiti simbol svog neodrastanja.

Mali princ se ionako prerano čitao kako bi se uopće pohvatalo njegovo značenje, ali je bio dobar prvi korak u razumijevaju kako i knjige mogu odrastati uz vas. “Knjiga je drukčija svaki put kad ju čitaš jer si i ti drukčiji” i ostali hipsterluci zreli za quoteanje na Tumblru. Dobra stvar je što će se smanjiti broj tetovaža s ovim motivima. Osim Malog princa izbačen je i Sretni kraljević Oscara Wildea, prvi korak upoznavanja s pomaknutim genijem irskog autora. Duša mi plače.

No nije samo romantika dovedena u pitanje s ovim “izbrisanim” lektirama.

Kad nećete u lektire uvesti Podzemnu željeznicu Colsona Whiteheada ili Između svijeta i mene Ta-Nehisija Coatesa (jer nas se to nimalo ne tiče, zna se kakvi su postotci u Hrvatskoj, a i Eduardo da Silva je Hrvat), barem ostavite Huckleberryja Finna i njegova problematična završna poglavlja o prikazu rasizma i ropstva.

Znam da je Huckleberry Finn plovio na splavi rijekom Mississippi. Naučio sam i kako se piše Mississippi jer me dopala novija knjiga koja nije “po Vuku”. Ne sjećam se da smo se u razredu ikada dotakli problema ropstva i rasizma, ali to djelo je dobar početak razgovora za sve što se događa danas u svijetu. Za sve Trumpove zidove, za Black Lives Matter pokret, za siromaštvo i suvremene oblike ropstva. U kojem drugom okruženju možete razgovarati o takvim pitanjima? Koji drugi sat/predmet će vam pružiti inicijalnu iskru za razgovor o suvremenim problemima?

Povijest sigurno neće, znamo što historiografija tretira kao povijest vrijednu zapisivanja (50 godina od događaja ili “kad svi sudionici umru” – ako sam dobro zapamtio s one jedne propale godine života kada sam pokušao studirati povijest), nema se vremena za to pored svih hrvatskih saveza i bitki. “Priroda i društvo” je za one najmanje koji još ne znaju ni šutnuti loptu, a kad se počne razvijati kritička svijest i kad egotriperski dio djeteta malo utihne te počne doživljavati svijet oko sebe – šutnemo to “i društvo” te im ostane samo Priroda. Fond sati hrvatskog jezika i književnosti (kakogod se taj mamut sada zove) je velik, dovoljno vremena se može posvetiti suvremen(ij)im djelima i problemima koja ona povlače za sobom, čak i u današnjici. Sat hrvatskog jezika ne bi trebao biti tvornica u kojoj ćemo djeci ulijevati “znanje” koje mislimo da zaslužuju, to bi trebalo biti sigurno mjesto gdje će se djeca učiti izražavati – pismeno, ali i usmeno, individualno i u grupi, a kroz lektiru bi upravo vještina debatiranja mogla doći do izražaja i upgradeati današnje klince koji komuniciraju u kraticama i šiframa.

Kako misliš “maknuli ste s popisa Dnevnik Anne Frank”? Jedno od najvažnijih, nekonvencionalno napisanih, necenzuriranih, najdubljih i najiskrenijih, temeljnih djela književnosti dvadesetog stoljeća nema mjesta među svim Matuzalemima? Teen385 je upitao učenike što misle o micanju ovog djela s popisa lektire (OVDJE) i jedno tijelo koje se inače teško usuglasi je vrlo lako došlo do konsenzusa. O užasima rata je ostalo jedno djelo na popisu – Priče iz Vukovara. Naravno. Nema mjesta za dva? Očito ne.

Gdje su “Mi djeca s kolodvora ZOO”? Alisa u zemlji čudesa? Robinson Crusoe? Pinokio? SMOGOVCI!?!?!? Netko se zajebava. Ali Antigona je relevantna za jednog srednjoškolca, evo kupit će Kindle samo zbog nje.

Otkud ta potreba za cementiranjem pojma “klasik” i konstantno zaostajanje za suvremenim svijetom? I talijanski humanisti i ruski realizam i antičke tragedije i weltschmerz su na popisu – ali to su sve djela iz vremena kada žene nisu nosile hlače, a korzeti su još uvijek bili must-have za deformaciju rebara. To je činjenica koja dovoljno govori o suvremenosti lektirskih prijedloga jer, realno, žene dosta dugo već nose hlače. Ovo je samo još jedan dokaz da hrvatsko društvo živi u prošlosti, a upali smo u nekakav “upside down” svijet gdje oni koji bi trebali biti predvodnici promjene zagovaraju “jedno te isto” te uopće više ne zaslužuju naziv “prosvjeta”. Nit prosvjetljuju nit su za svijet.

Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak se oglasila – na Facebooku, kako će proslijediti učiteljima Hrvatskog jezika u osnovnim i srednjim školama anketni upitnik kako bi oni kreirali lektirne prijedloge. Jer ovi ljudi kojima je to posao očito nisu sposobni.

Vrtimo se u krug, nesposobni ljudi su loše obavili svoj posao, ministrica ih se ovim potezom javno odrekla – ali će i oni dalje ostati na svojim pozicijama, a učiteljima, nastavnicima i profesorima se natovarila još jedna odgovornost – kao da ih nemaju dovoljno.

Jasno mi je da ovaj moj rant nije strukturiran. Nit treba biti. Svaka odluka za vraćanjem u prošlost koja ne uključuje DeLorean je najbezveznija odluka ikad, a ova je upravo takva. A vaši klinci će morati “uživati u vožnji”.

TAGOVIHrvatska Knjige lektire obrazovanje