Report

singularity, braćo i sestre

Banner300


‘Kako izgleda budućnost?’: Pogledao sam prvu hrvatsku predstavu u virtualnoj stvarnosti – Singularity me sašio

Piše , Objavljeno

Ima taj esej Chucka Klostermana, hipsterskog naučnika pop-kulture, pod nazivom “23 Questions I Ask Everybody I Meet In Order To Decide If I Can Really Love Them”. Znaš engleski. Prošao sam neka od pitanja s dragim mi ljudima i nekoć mi dragim ljudima. Teška i bizarna pitanja bez pravog odgovora u kojima se spominju VCR za snove, Hitlerova lubanja i čarobnjaci u Chicagu. Nekako će ti odgovori na ova pitanja pomoći saznati možeš li nekoga stvarno voljeti. Otkrio sam nešto blisko tome – samo mi reci koji su bili tvoji izbori u Singularityju.

Dobio sam poziv na Facebooku za predstavu. To je vjerojatno jedina funkcija Facebooka u mom slučaju posljednjih nekoliko godina – dobivanje pozivnica na koje se ne odazivam. Predstava se zove Singularity. Podsjetilo me na Transcendence, trash film s Johnnyjem Deppom o umjetnoj inteligenciji, ali sam svejedno pročitao o čemu se radi.

“Singularity je svjesno “biće” umjetne inteligencije. U studenome 2020. godine Singularity će ponovno ući u izravnu komunikaciju s ljudima kako bi iznijela svoje viđenje postojećeg Zakona o Androidima. Ovim putem tražimo volontere za spajanje sa Singularityjem, s ciljem testiranja argumentacije i kvalitetne pripreme kritike postojećeg Zakona.”

Virtualna stvarnost – kažu. Bit će dobro – kažu. Preskočit ću – kažem.

Ali me kopkalo. Ovakvih evenata uglavnom nema na mojoj verziji Facebooka. Uglavnom su u pitanju brucošijade, čestitke prvog rođendana prokletoj koroni i doček Godzille pod Sljemenom. Što ako je ovo stvarno dobro? Nisam stavio “going”, ali mi je misao ostala zarobljena u glavi.

Kad sam sreo prijatelja Igora koji me pozvao na FB event (ovaj lik na naslovnoj), kroz razgovor je izronio Singularity. Sasvim prirodno. On je upetljan u event, dao mi je malo više pozadinskih informacija. Zakačio sam se. Djelomično jer sam želio da predstava uspije, a djelomično jer je Schadenfreude u meni htio vidjeti što se događa kad ne uspije.

Spoiler alert: Schadenfreude u meni je ostao razočaran jer je predstava ostavila takav dojam na mene da sam idućih nekoliko dana prepričavao svima vlastito iskustvo.

U svom prepričavanju sam dobio nekoliko pitanja “Kako misliš samo ti si bio publika?”, “Kako misliš predstava samo za tebe?”.

Polako, ne žuri mi se nigdje.

Globalna pandemija je poremetila planove apsolutno svima pa tako i ovoj predstavi, prvoj hrvatskoj predstavi koja koristi VR tehnologiju, diplomskom projektu Iris Tomić. Plan je bio otvoriti ju za javnost, ali s obzirom na stanje u svijetu, državi, gradu to nije bilo moguće. Zatvoreno za javnost, jedna osoba po predstavi. Nisam bio sretan jer me zanimalo vidjeti završni proizvod. Odlučio sam napraviti ono što inače ne radim – iskoristiti svoju poziciju i pitati brata Igora da me progura unutra. “Napisat ću nešto. Sve ovisi o tom kakva je predstava, ne obećajem da će biti dobro i pozitivno, ali napisat ću.” Parafraziram.

Upalilo je.

Četvrtak u 18h je bio moj termin za predstavu.

Što sam znao ranije o Singularityju? Jako malo. Znao sam da je VR stvarnost programirana u stvarnom prostoru, androidi će me pratiti i voditi kroz svaki korak. Čitava predstava ovisi o mojim izborima. Pale su usporedbe s Black Mirror Bandersnatchom, a o etičnosti umjetne inteligencije se nije mogla izbjeći ni paralela s Westworldom – koji nisam gledao, a mislim da ni ne želim.

Došao sam u dvoranu F22. Zbunjen. Vidio ljubičasta svjetla, a nigdje nikoga.

Odjednom je iz prostora izašao android. Izmjerio mi je temperaturu, predstava je već počela. Na poklon sam dobio anti-korona masku prije ulaska (potpuno nema veze s ičim – ali vjerojatno najbolja maska koju posjedujem – iako ima uz standardne križeve i nekoliko križeva okrenutih naopako).

DSCF3329 (Medium)

Ovo sam ja. Nemam povišenu tjelesnu temperaturu.

Sve je djelovalo iščašeno. Gle – nisam lik koji voli interakciju u ovakvim prilikama. Ako idem na stand up show, nema šanse da sjedim u prvom redu. Ovdje sam bio samo ja. Sve je bilo za mene. S androidom (Tin mu je ime, saznao sam kasnije pregledom creditsa, kozmički dad-joke jer se Limeni čovjek iz Čarobnjaka iz Oza praktički isto zvao Tin, a asocira na old-school androide) sam prošao kroz jedan hodnik, na vrhu hodnika me čekao drugi android. Samo da izbjegnemo zabune – androidi su identični ljudima, u ovom slučaju muškarac i žena. I da, svjestan sam da su to glumci. Ne sjećam se kako su mi se predstavili jer sam bio žešće pod dojmom, ali kasnijim pregledom materijala na društvenim mrežama sam skužio da je žena-android Korana.

Dobio sam čaj.

Ono što je bilo fantastično je interakcija s njima, ali i ispreplitanje zanimljivih koncepata s kojima sam donekle upoznat – samo što ovaj put nisam sjedio u svom uredskom stolcu ili na kauču već su izrečeni u mom smjeru, a tražila se i moja reakcija.

“Možeš li prepoznati razliku između umjetne i biološke inteligencije?”

Pod pritiskom sam odgovorio da mislim da mogu.

Ono što me dočekalo je glazba za koju nisam mogao uvijek odgonetnuti je li ju stvorila umjetna inteligencija ili čovjek. Ista stvar s izrečenim citatima o kojima sam mozgao i tražio androide da ih ponove kako bih imao još malo materijala. Nisam mogao razlikovati umjetnu od biološke inteligencije. I to postaje problem. Medijski sam pismen, a patim se s ovakvim situacijama, možeš misliti kako je onima koji samo upijaju bez kritičkog postavljanja. Pa dobiješ poznanike koji dijele video “pokopani od korone su zapravo lijesovi puni kamenja”, a isti video je podijeljen prije 2 godine i zapravo se odnosi na neke meksičke ili brazilske kartele. Kad se u priču uplete umjetna inteligencija, deep fakeovi zbog kojih Will Smith izgleda kao Neo u Matrixu i vaše face na porno-zvijezdama – plivat ćemo gušit ćemo se u rijeci problema.

DSCF3399 (Medium)

“Franjo, vrijeme je da se priključiš na Singularity.”

Morao sam izabrati između mladića i dame, Tina i Korane. Netko od njih dvoje će me voditi kroz Singularity. Nisam htio povrijediti ničije osjećaje, ali me Korana svojim facama posjetila na jednu od najboljih prijateljica pa je izbor bio jednostavan. Malo ga je teže bilo reći, ali je bilo posve jasno – ovo je predstava o izborima.

Dobio sam VR headset koji je trebalo dodatno kalibrirati jer nisam isprve vidio plavu maglicu koja se trebala protezati pred mojim očima. Moram napomenuti i da nikad nisam bio u nikakvom VR-u pa mi je ovo bilo prvo takvo iskustvo.

DSCF3388 (Medium)

Razmahao sam se.

Prije predstave sam čuo da će VR okoliš odgovarati stvarnom okolišu – to se nije dogodilo, grafički prikaz je bio izrazito rudimentaran, ali nostalgični dio mene se sjetio Trona i instantno im oprostio. Uostalom, od svega je najvažnija bila priča, a ona je bila lako razumljiva iako se bavila velikim idejama.

Opet, paralele s Westworldom su neizbježne. Vrijednost androidovog života, vrijednost ljudskog života, hijerarhija društva, stvarno od nestvarnog, biološki od umjetnog, etično od neetičnog. Teški izbori su bili preda mnom.

Ispred mene je stajao pištolj. Par metara dalje u virtualnom prostoru je stajao android. Mogao sam s pištoljem što god želim. Prva reakcija s pištoljem u rukama je pucati u sve što se miče, ali nisam to htio napraviti. Pucao sam u zrak kao da sam na slavonskoj svadbi (ili “umetni bilo koju balkansku regiju” svadbi).

DSCF3672 (Medium)

Ovo više nisam ja.

Slijedilo je još nekoliko izbora i obrata u priči, a pred mene je stavljen jedan izrazito težak izbor. Neću pričati previše o priči u nadi kako će Singularity zaživjeti i u javnosti, a ne samo u limitiranom runu od tri dana.

Zamjerka? Baš kad sam bio najviše potresen pritiskom izbora i spreman na još – morao sam skinuti headset i predstava je bila gotova. Jel’ može da je ovo samo pilot epizoda? Ja bih još. Sva sreća, prijatelj Igor s početka priče je gledao predstavu u terminu prije mene pa sam imao s kim podijeliti doživljaj. Koliko god ekskluzivno zvučala ideja “predstava samo za tebe”, bilo bi mi izrazito tužno da nisam ovo iskustvo mogao podijeliti i usporediti s nekim tko je prošao sličnu stvar. Istu stvar nikako jer je stvarno svačije iskustvo posebno.

Također, prvi put sam htio “odigrati” sve kako treba, ne povrijediti ničije osjećaje, činit pravu stvar (Alexa, play Gibonni), ali da sam dobio još jednu šansu – testirao bih piratsku verziju sebe, bez moralnih načela i manira. Samo da vidim što se događa.

Možda dobijem priliku opet. Želim Singularity u širu distribuciju. Zahvalan sam na jedinstvenom iskustvu i nadam se da ćemo još imati prilike vidjeti što nam Iris i društvo pripremaju. Želim voditi drage ljude.

DSCF3750 (Medium)

TAGOVIakademija dramske umjetnosti gluma iris tomić predstava singularity virtualna stvarnost