Report

Biciklistička ekspedicija ' 7 milja'

Banner300


Ova dva mladića već 5 mjeseci putuju svijetom na biciklima, napokon kreću u smjeru doma – u Hrvatsku!

Piše , Objavljeno

Sevilla – Porto

U Sevilli smo ostali puna pet dana. Sagyu je trebalo vremena da dođe k sebi. Nije imalo smisla kretati s opasnosti po zdravlje ili imunitet. Doduše nije niti prvi put da se nekom od nas to desilo pa smo znali proceduru, a niti smo se opterećivali previše s tim.

Ljubazna ekipa iz hostela u Sevilli primila nas je unatoč tome što je hostel bio pun. Doduše smjestili smo se na krovu zgrade. Umjesto sobe ponudili su nam za nešto manje novaca puno veću terasu gdje smo mogli navečer uživati u intimi unatoč tome što smo se nalazili u hostelu. Pored toga „soba“ u našem stilu na otvorenome.
Dobro nam je došlo malo vremena da se pozabavimo nekim stvarima kao što su pisanje reporta, obrada fotografija te nekim od onih koje za vrijeme ovog putovanja svrstavamo pod kategoriju luksuz. Kuhanje u novouređenoj kuhinji hostela, tuširanje i po dva puta na dan itd.

Bližio se Uskrs i moj rođendan. Čuo sam se s a starim i rekao mi je kako bi nas možda došao posjetiti. Planirao je doći autom sve iz Malog Lošinja do mjesta gdje se budemo tad nalazili , ali rekao je da će mi još javiti je li ta varijanta sigurna.

Malo je bilo iznenađujuće to što je spreman prevaliti sav toliki put kako bi se vidjeli na kratko, ali u isto vrijeme stvorilo mi je baš dobro raspoloženje. Pomislio sam si kako ne bi bilo loše da se nađemo možda u Lisabonu ili u nekom drugom mjestu. Inače dok vozimo i nalazimo se na cesti rijetko su nam upaljeni mobilni telefoni te je odluka što se tiče nalaska bila glavni grad Portugala.

obidos

Od Huelve do najjužnijeg dijela Portugala grada Fara bili smo udaljeni nekih sto trideset kilometara te smo isplanirali doći u dva dana lagane vožnje. Cesta bijaše „pitoma“.
Pred samu španjolsko-portugalsku granicu slučajno smo došli do informacije da je moguće prijeći granicu malenim trajektom koji nam se nalazio na putu. Između Španjolskog gradića Ayamontea i Portugalskog Villa Real de San Antonio. Riječicu je djelila dvadeset minutna vožnja trajektićem u kojemu jedva stane tri automobila i pokoji putnik.

DCIM141GOPRO

Stigli smo u Portugal.

Spojio sam se u jednom kafiću na internet i stari je potvrdio svoj dolazak. Dogovorili smo naći se u Lisabonu za dva dana. Zasad nam je sve išlo po planu te nije trebalo biti nikakvih poteškoća po pitanju nalaska u Lisabonu. Iako smo očekivali gužvu u tom gigantskom gradu radi praznika mislili smo si kako nije potrebno rezervirati ikakav smještaj.

Nalazili smo se gotovo dvije stotine kilometara južno od Lisabona i odlučili smo taj komad puta prijeći vlakom . No u Faru naletjeli smo na neočekivanu situaciju po pitanju transporta bicikli. Za prijevoz bicikli bilo je potrebno razmontirati kotače s bicikle, te omotati bicikle o nešto kako ne bi došlo do oštećenja. Malo nam je to bilo previše pa smo otišli potražit nekakvu drukčiju alternativu prijevoza. Naravno postajala je varijanta da odvozimo taj komad, al možda bi bilo previše da u dva dana prijeđemo dvjesto pedesetak kilometara. Bili bi vjerojatno umorni , a stari će proći pola Europe da nas posjeti. Htio sam se barem osjećat odmorno.

Za prijevoz autobusom ista situacija kao i s vlakom samo nešto jeftinija. Odlučili smo se za autobus te sutradan krenuti. Za taj dan smještaj, odnosno kamp podigli smo u samom gradu Faro nedaleko od samog centra u gustišu trstika.

DCIM141GOPRO

Sljedećeg dana obavili smo sve što je bilo potrebno pred sam polazak i krenuli u veliki Lisabon. Mislio sam da će to pakiranje biti nešto veća gnjavaža kad za svega pola sata bicikle su bile rastavljene I umotane u celofan I zaštitnu rolu s mjehuricima zraka. Sjeli smo se u autobus.

Nakon pola sata našli smo se već pomalo u unutrašnjosti Portugala i krajolik se znatno promijenio. Godilo mi je sjediti I kretati se. Godila mi je vožnja autobusom. Jedna od misli koja mi se tih trenutaka vrtjela po glavi bijaše ta “kako je lako “ tako putovati. Sjednes I putuješ, dođeš na odrediste , smjestiš se u hotel ili hostel I to je to. Nije da veličam ovo što mi putujemo biciklima, ali razlikuje se, naravno svaki nacin ima svoje čari kao I nedostatke. Samo tad u tom trenutku mi se učinilo kako je jednostavno.

DCIM141GOPRO

Stigli smo u Lisabon oko 19,30h. Nanovo smo vratili kotače na bicikle, namontirali što se trebalo, I natovarili ih. Sutradan bi se trebali naci negdje sa starim. ”Bacio” sam oko još jutros u Faru što se tiče hostela I pisalo je da u Lisabonu se nalazi više od tisuću I dvije stotine hostela, pa sam pomislio iako je Uskrs da ne bi trebali imati previse problema po pitanju pronalaska smještaja.

Napisao sam pet šest adresa hostela I pomoću navigacije krenuli smo u potragu. Prvi hostel nalazio se poprilično blizu , ali kapacitet je bio popunjen. Sljedeći hostel isto , a tako I treći. Razina sumnje polako je počela rasti. Sljedećih pet šest hostela isto tako bilo je popunjeno, a ponoć se bližila. Nije ni to bio problem, nego nalazili smo se u samom centru ovog gigantskog grada. Za izlazak pretpostavljali smo kako će nam trebati barem tri sata. Već smo počeli raspravljati o varijantama da se smjestimo u nekom od parkova u gradu ili nešto slično onom gustišu kao u Faru. Nastavili smo s potragom, čak sam i pitao na par recepcija skupih hotela da vidim o čemu je riječ kad ono sve bijaše popunjeno. Odlučili smo pronaći neko mjesto gdje ćemo barem spavati u smjenama vani na otvorenom. S druge strane sutra mi dolazi ćale u posjet I drago mi je što ćemo se vidjet. Stvarno bi bilo glupo od mene da budem u “banani” radi toga što se neću naspavati.

Negdje oko 01,30h već kad smo odmakli od centra prišao sam jednom prosječnom hotelu I dao upit imaju li kakvu slobodnu sobu. Za naše čudo imali su, a cijena je bila nešto skuplja na ono što smo navikli. No soba je bila slobodna samo za jednu noć koliko nam je I bilo dovoljno. Odlučio sam da bolje da s naspavamo te sutradan odmorimo, podružimo sa ćaletom I tetom Ljubicom s kojom dolazi. Opet možda bi bilo glupo već kad dolazi podružiti se samo sat dva . Mislio sam kako bi bilo bolje da pronađemo nekakav smještaj negdje I podružimo se barem cijelo popodne. Smjestili smo se u sobu , otuširali I zaspali u trenu oka.

Drin, Drin!!! Zazvonio je mobitel rano ujutro oko 07,00h. Sav izbezumljen od tvrdog sna javio sam se ne shvaćajući još skim I što pričam. Stari je javio da se nalazi blizu Lisabona te me zamolio da mu dam adresu hotela gdje se nalazimo. Poslao sam mu poruku I vratio se još nakratko u krevet.

Malo radi uzbuđenja, a malo radi navike da ne spavam dulje od 08,00h ujutro natjeralo me da se dignem iz kreveta. Sišao sam u salon gdje se služio doručak. Pomislio sam si kako ćemo barem iskoristiti maksimalno uslugu doručka već kad smo platili 80 eura za jednu noć. Sagy se ubrzo probudio te se pridružio na doručku.
Pri samom izlazu iz hotela nešto prije podneva , kad sam tovario prtljagu na biciklu netko je viknuo “HEY”!!

Okrenuo sam se , kad ono stari!! Oblio me bas dobar osjećaj, drago mi je bilo što ga vidim nakon vise od pet mjeseci. Pored svega otkako smo krenuli na ovo putovanje osjećam apsolutnu potporu s njegove strane I drago mi je radi toga.

DCIM141GOPRO

Nabrzaka smo se dogovorili da ćemo ostati svi još jedan dan ovdje u Lisabonu te provest dan zajedno, a sutradan svatko svojim putem. Stari nas je počastio još jednom noći u hotelu, ručkom, turističkom vožnjom onih natkrivenih autobusića koji kruzaju gradom. Imali smo prilike po prvi puta osjećati se kao turisti otkako smo krenuli na ovo putovanje. Malo sagledati takav način putovanja ili posjeta nekog mjesta.

Sutradan nakon što smo s probudili u mekanim I čistim plahtama čiste I sređene hotelske sobe, otišli samo na još jedan servirani doručak.
Bijaše Uskrs, ujedno I moj dvadeset I osmi rođendan. No kako smo za vrijeme gotovo svih blagdana otkako smo krenuli vozili odlučili smo isto tako I danas napraviti. Pozdravili smo se, I nastavili dalje svatko svojim putem.

Nešto kasnije smo krenuli oko podneva. Iskoristili smo maksimalno usluge hotela I do zadnjeg trenutka ostali u sobi. Vani je sunce već žarko tuklo. Vise je nalikovalo na ljeto nego proljeće.

Sam izlazak iz grada potrajao je nešto dulje nego li smo očekivali. Vise od tri sata probijali smo se kroz uličice Lisabona u potrazi za nekom manjom , lokalnijom cestom. Pored svega navigacijski sustav nam je zablokirao, I bili smo primorani snalaziti se kako znamo I umijemo. Odlučili smo se za smjer sjevera te proći koji kilometar unutrašnjosti Portugala.

Do kraja dana uspjeli smo izaći iz grada, pronašli smo dobro mjesto za kampiranje i smjestili se. Jedna od nedaća tog dana pored navigacije bijaše stražnji dio moje bicikle. Nakon što smo na jednoj od benzinskih postaji napuhali gume, stražnji nosač je neprestano strugao o gumu. Presložio sam stvari prvi put, pa za par kilometara opet, te za koji kilometar opet. No ništa nisam riješio.

DCIM141GOPROGOPR9565.

Nije bila stvar u samom zvuku, nego već nakon kojih sat dva vožnje s tom konstantom vibracije pomišljao sam kako će mi se bicikla raspast. Da situacija bude bolja nisam uspio nac rješenje, a u trenucima kad smo pronašli kamp , dok sam micao bisage s bicikle jedna od kopči mi je pukla. Kopča kojom se fiksira bisaga na biciklu. Divno. Uzeo sam prednju torbicu u kojoj držim nešto od alata te u trenu kad sam povukao zip I on mi je puko. U jednom danu toliko toga mi se raspalo da sam svašta pomislio.
Sljedeće jutro nastavili smo u ubrzo sam otkrio u čemu je bio problem zujanja I riješio ga. Problem s kopčom bisage isto sam nekako sanirao ili barem zasad riješio . Sagyu se isto tako prednja torbica počela raspadati , a ona nam je od velike koristi jer u njoj držimo novac,dokumente itd, ugl male stvari, a sama torbica je mobilna.
Nastavili smo dalje u smjeru Nazarea, jedinog mjesta u Portugalu kojeg smo zapravo htjeli posjetiti. Cestom kojom smo prolazili razbio sam predrasude prema ovoj divnoj zemlji kojom sad prolazimo. Pejzaž bijaše potpuno drukčiji od onog kakvog se sjećam prije pet godina kad sam ujedno I prvi puta bio u Portugalu. Brežuljci ,vjetrenjače, puno zelenila, dobro vrijeme I ljubazni ljudi.

Sljedeća dva dana prognozirali su kišu koja nije nimalo utjecala na plan kretanja. Jednostavno smo odlučili da u slučaju jakog pljuska nećemo biciklirati, a u šatoru za vrijeme kiše ništa nam se ne može desit. To smo provjerili još na Siciliji prije vise od četiri mjeseca.

poslije voznje-2

Za reći istinu od samog početka nas je pratilo dobro vrijeme tako da nismo imali pravo prigovora svemiru što slijedi kiša.
No od te najavljivane kiše gotovo ništa. Malo kiše palo nam je usred noći kad smo već bili zavučeni u vreće, te sutradan na cesti dok smo vozili padala je u navratima, ali minimalno.

U Nazare samo što nismo stigli. Vrijeme se iz trena u tren mijenjalo, I već bijaše oko 18,00h. Samo mjesto smo odlučili posjetiti jer ovdje svake godine u period jedanaestog I dvanaestog mjeseca u godini se diže najveći val na svijetu. Ujedno ovdje je odvožen svjetski rekord od dvadeset I pet metara vala.
Htio sam prije nego dođemo do svjetionika tj. na poziciju odakle se promatra taj gigantski val , to čudo prirode prvo popit kavu. Iako je bilo već pomalo kasno jer pretpostavljao sam da ćemo odvojiti nešto vremena za fotografiranje, snimanje te uživanje u pogledu s litice na cijeli zaljev mjesta. Bio sam malo smoren od proteklih dana na cesti, a oblačno vrijeme je doprinijelo tome. Zato sam I htio srknuti kavu na što Sagyu I nije bilo po volji. Al naučili smo rekao bih dobro jedan o drugome u proteklih pet mjeseci gotovo cjelodnevnog druženja.

nazare2

Osjećao sam se smoreno, te sam počeo njurgati kako nemam volje ni fotkati, niti se penjati strminom koja vodi do svjetionika. Osjetio sam kako Sagy želi da to obavimo. I bio je u pravu jer još jutros pričali smo o tome. Požurio sam se s kavom I ubrzo popeli smo se strminom do svjetionika. Usnimili smo jednu fotku. Taman je sunce zalazilo I pomislio sam kako bi bilo cool da okinem još koju. Ufurao sam se nakratko. Tad odlučio sam usnimiti još jednu fotku s nama u kompoziciji. Kako bi se reklo jednu za uspomenu. Puhao je vjetar, a u refulima bijaše jak. Sagy me upozorio I usput pitao dali je pametno stavljat fotić na stativ. Mislio sam kako nema šanse da se ista desi. Postavio sam kadar udaljio se koji metar I aparat je obavio svoje. No nisam bio zadovoljan kadrom. Možda sam tražio previse, možda sam jednostavno bio pod pritiskom samog sebe ili neslušanja svojeg unutarnjeg glasa. Odlučio sam malo premjestit fotić . Odmakao sam se opet koji metar I kad ono nalet refula srušio je Nikona na pod. Sranje!!!! Pomislio sam kako se raspao. Provjerio sam ga kad ono samo komad objektiva je puko,I to glavni objektiv široki al svejedno još je bilo moguće koristiti ga.

Noć se spuštala I pojurili smo dalje te nakon kojih pet kilometara pronašli mjesto za kampiranje u gustoj borovoj šumi s papratima. Možda prvi put na ovom putovanju da se osjetila neka vrsta tenzije između Sagya I mene. Prva večer das smo proveli u šutnji. Ja sam preburno reagirao, okrivljujući sve osim sebe samog za nezgodu s Nikonom, a Sagy je osjetio tu destruktivnu vibru. Povukli smo se na spavanje.

Sljedeće jutro krenuli smo dalje prema mjestu Leiria. Tamo smo odlučili stati te riješiti novo nastalu glupu situaciju. Malo umor, malo ovo malo ono stvorilo je nepotrebnu tenziju. Pomirili smo se sa prošlosti I nastavili dalje prema sjeveru u ritmu kakvog smo održavali zadnjih mjeseci.

Dobra vibra unatoč jakom suncu I vjetru u prsima koji nas je pratio otkako smo krenuli voziti se Portugalom. Sveukupno pet dana vožnje potrajalo je dok nismo stigli u Porto.

DCIM141GOPROGOPR9568.

Tamo smo odlučili napraviti kratki predah. Slično kao u Lisabonu na svaka vrata hostela gdje smo stigli dočekalo nas je ovog puta ne iznenađenje. Nakon pet šest pokušaja makli smo se iz grada te kampirali u šumi desetak kilometara od grada. Sljedeći dan rezervirali smo dva kreveta u hostelu kako bi napisali report obradili fotke I odmorili se. Pored svega posljednja dionica od Lisabona pa sve do Porta koju smo u svega šest dana odvozili bijaše rekord po pitanju dana provedenih van ikakvog komfora. Sedam noćenja zaredom u šatoru , te šest dana vožnje. Za razliku od zimskih dana puno je lakše podnijeti boravak na otvorenom. No sad smo imali na vlastitom iskustvu vidjeti prednosti zimskih dana. Npr hrana se ne kvari, spavanje u vreći je ugodnije koliko god to zvučalo čudno. Sad kad su temperature iznad deset stupnjeva noću, nekih dana I do šesnaest zapravo toplo je u zimskim vrećama. Zimi smo se puno manje znojili te smo mogli bolje držati do higijene. Nakon zadnjih tjedan dana provedenih na cesti I u kampu smrad vlastitog tijela došao je do te razine da smo bili primorani na improvizaciju bilo kakvog oblika pranja. Bilo to vlažnim maramicama ili s litrom vode. Ugl I jedna I druga strana imaju svoje prednosti I mane.

Porto me iznenadio svojom slikom. Nije toliko velik kao Lisabon, ali opet je gradurina, no oduševio me. Smjestili smo se u hostelu u samom centru grada , obavili sve što smo trebali I odmorili se.

porto

Slijedi potez do Santiaga de Compostele na sjeveru Španjolske odakle smo odlučili prijeći stazom “Camina de Santiaga” poznatom hodočasničkom rutom. Samim Caminom nakon skoro pa šest mjeseci putovanja na biciklima smjer se okreće prema kući. Iako je dug put pred nama od Santiaga de Compostele pa sve do kuće, biti ce svojevrsna avantura I dio puta kojeg mogu nazvati “povratak”.

Oscar Piljek

TAGOVI7 milja avantura bicikl ekspedicija Hrvati

Komentiraj