Report

dnevna doza inspiracije

Banner300


Slaven Škrobot: putnik koji je živi dokaz da su prepreke samo one u glavi

Piše , Objavljeno

Slaven Škrobot je 33-ogodišnji  putnik i nagrađivani putopisac iz Zagreba. Osim u putovanja, strastveni je zaljubljenik u muziku, koncerte i u svoju djevojku Gabi. Slaven je genralno osoba koja voli život. Uz sve to, Slaven je i 100%-tni invalid koji je prošli mjesec proslavio svoj 10-ti rođendan. Da, ovaj dečko svoje vrijeme računa nešto drugačije, i dijeli ga na „život prije nesreće“ i onaj nakon nje.

Slaven je prije deset godina bio student ekonomije koji je vodio iznimno aktivan život te je tako igrao nogomet, trenirao odbojku, vozio bicikl, skijao, bavio se svim mogućim vrstama ribolova i igrao tenis. Sjedio bi uglavnom samo onda kada bi igrao video igrice, u kojima je isto bio poprilično dobar.

Onda se dogodilo to nesretno ljeto i Krk i jedan skok u more nakon kojega je ostao potpuni invalid. Slijedili su mučni mjeseci terapija, analgetika, halucinacija i na poslijetku spoznaje o ozbiljnosti svoga  stanja.

Iako mu je život maksimalno otežan fizičkim stanjem, to nije unišilo njegov pozitivan duh, želju za avanturom i vječnu radoznalost. Slaven je uistinu inspiracija i dokaz da su u životu najvažniji pozitivan stav, upornost, volja i nekoliko tvojih ljudi koje voliš i koji te vole. Sve ostalo samo su prepreke u glavi.

Slaven je već dao puno intervjua gdje je iscrpno prepričao svoju nesreću i taj kobni dan. O tome možete čitati ovdje. Ja sam sa Slavenom htjela pričati o njegovom životu danas, pisanju, putovanjima i problemima kojima se kao osoba sa 100%-tnim invaliditetom suočava prilikom putovanja.


View this post on Instagram

A post shared by Slaven 🌍✈☀️📷 (@slavenskrobot) on

Neki dan si slavio jedan poseban rođendan. Naime, prošlo je 10 godina od tvoje nesreće. Kako se danas osjećaš kada gledaš na zadnjih deset godina života?

Deset godina nije malo, ali ja se osjećam kao da ih je prošlo tek par. Mogu reći da se danas osjećam super, da uživam u životu, imam sve što mi treba, radim što volim i obrnuto te mislim da mi je ovo čak bila i najbolja godina u mom životu! Svašta mi se dogodilo ove godine i jako sam zahvalan i sretan radi toga.

Naravno, ne mogu reći da mi je idealno tj. savršeno ili lako, puno je tu svakodnevnih psihičkih borbi,  fizičkih isto tako a ponekad i zdravstvenih i muče te neke „obične“ stvari na koje je jako teško utjecati ali pokušavam ostati pozitivan bez obzira na sve. Primjerice, stvari koje ljudi koji nisu u mojoj situaciji rade na svakodnevnoj bazi i smatrane su „normalnima“ a meni su nemoguće.

Primjerice, vožnja automobila, kuhanje, šetnja, vožnja biciklom i isto tako fali mi npr. popesti se sam s djevojkom na vrh neke planine, da mi ne treba pomoć oko ničega. To su stvari o kojima treba što  manje razmišljati što se čini kao nemoguća misija. Kada gledam na zadnjih deset godina osjećam se sretno jer sam tih deset godina iskoristio i živio najbolje što sam/se moglo!

Od nedavno pišeš o svojim putovanjima i to ti jako dobro ide, osvojio si i nagradu za najbolji putopis. Je li pisanje nešto čime se želiš ozbiljnije baviti u životu?

Zapravo, nikada ništa nisam pisao. Kao maloga otac  me tjerao da pišem nekakav dnevnik kada sam putovao što je meni naravno bilo užasno i pokušavao sam to izbjeći na sve moguće načine. To mi je vjerovatno stvorilo i neku averziju prema tome, tako da sam pisanje izbjegavao i u školi. Tek nakon nesreće, s obzirom na moju apsolutnu fizičku nemoć, naučio sam izražavati se preko „papira“.

Glavom mi uvijek lutaju na tisuće misli i volim ih pretvoriti u tekst. Tako sam se prošle godine prijavio na nagradni natječaj Putoholičara i napisao sam svoj prvi tekst o mom putovanju u Maroko i kako mi je to putovanje promjenilo život. Iskreno, mislio sam da mi je tekst užasan ali da je moja priča drugačija, specifična i da nudi nešto što do sada još nije bilo „viđeno“. Tako je moj putops pobjedio i osvojio sam dvije povratne karte  za Australiju, u koju idem krajem  rujna.


View this post on Instagram

A post shared by Slaven 🌍✈☀️📷 (@slavenskrobot) on


Što se događalo nakon pobjede na natječaju?

Nakon tog javio mi se užasno veliki broj ljudi, s porukama podrške i ohrabrenja kako bi trebao nastaviti pisati o svojim putovanjima! Kada sam vidio da se moja priča, moj stil pisanja i iskrenost toliko dopala ljudima, nisam mogao vjerovati! Odlučio sam otvoriti svoju stranicu i pisati o svojim avanturama. Tako sam i nedavno ušao u finale za nagradu Dijane Klarić, na Croatian Travel Festivalu, u kategoriji „putnik godne“. Prijavio sam se na nagovor, no, sada sam si zacrtao da tu nagradu ustinu i želim osvojiti! Danas me čak zovu da i držim predavanja, čega sam se na fakultetu užasavao i mislio sam da tako nešto nikada neću moći raditi.

Pisanje je nešto što me trenutno veseli, što volim raditi i što radim sa srcem. Ne znam koliko će me to držati ali trenutno to jako volim i dok god je tako nastojti ću pisati što više i koliko mogu i stignem Ćim se tako prestanem osjećati. Napraviti ću pauzu ili prestati pisati.

Jesi li puno putovao i prije nesreće? Ako nisi, kada se rodila ta želja, tj. ljubav prema putovanjima?


View this post on Instagram

A post shared by Slaven 🌍✈☀️📷 (@slavenskrobot) on

Većina ljudi koja me danas „prati“ zna jako malo toga iz mojeg „prošlog“ života. Mogu reći da se nisam puno promijenio, osim što sam zreliji, iskusniji i što sada, naravno, ne mogu hodati, pa su se neki prioriteti i hobiji morali promijeniti.

Prije nesreće vodio sam jako aktivan život, moža i preaktivan. Jako sam volio sport, tako da sam trenirao odbojku, redovno igrao nogomet i vozio bicikl. Uz to, volio sam i skijat,  ronio sam s bocama, jedrio, pecao na sve moguće načine, bavio se podvodnim ribolovom, igrao sam tenis itd. Volio sam putovati oduvijek, tako sam od malih nogu svake godine putovao na more, često išao u Austriju i Sloveniju te skijao po Italiji i Francuskoj. Isto tako, svake godine sam išao s ocem, brodom, po našoj obali i otocima. Spavali smo u divljini, jeli što smo ulovili , doživjeli svašta i jako mi je drago da sam to tada doživio, dok još nije bilo ovoliko turista i kada si na plaži bio sam. S ocem sam prošao skoro sve otoke u Jadranskome moru.

Kako se pripremaš za putovanja i kako biraš destinacije?


View this post on Instagram

A post shared by Slaven 🌍✈☀️📷 (@slavenskrobot) on

Što se tiče samog planiranja puta, imam neke destinacije koje su mi prioriteti i za koje neke stvari već i znam. Naravno, dogodi se da nas negdje netko i pozove pa s obzirom da imamo pomoć odlućimo preskočiti prioritete i odazvati se na poziv. Uz to naravno, pratim i kada su karte na akciji. Kada je karta kupljna, ili prije, počinje istraživanje i planiranje. Recimo da putujem u Iran, prvo popišem apsolutno sva meni zanmljiva mjesta i stvari koje se isplati vidjeti te ih stavim na mapu kako bi sagledao kako bi nam ruta mogla izgledati i koliko dana bi nam bilo dovoljno. Zatim čitam blogove, pregledam sve grupe koje pratim na društvenim mrežama i sagledam iskustva dugih ljudi. Kada to sve sagledam onda tražim smještaje i istražujem što se može vidjeti u kolicima a što ne. Ukoliko postoji nekakva atrakcija koja je za mene nepristupčna, onda počinjem sa istraživanjem kako bi mogao doći tamo. Obično kontaktiram neke vodiče, stranice itd.

54517545_334247073913726_6276018289810341888_o

Uskoro ti i Gabi putujete u Australiju s kartama koje si osvojio pobjedivši na putopisnom natječaju. Kako idu pripreme?

Za Australiju nisam nailazio na neke velike probleme, zapravo još uvijek sam u planiranju i istraživanju. Okviran plan puta se zna, kao i ruta, ali sada dolaze one finese, rent-a-car, smještaji, izleti i naravno gdje i kako mogu s kolicima. Imali smo jedino problem s dobivnjem vize, tu su nas poprilično izmaltretirali. Australija je „raj“ za kolica i jedna od najboljih zemalja na svijetu po tome pitanju, tako da su sve informacije dostupne i za razliku od Afrike, ima ih puno! Ljudi su isto tako, kako čujem, super i susretljivi te hoće pomoći, tako da se ne brinem previše, snaći ćemo se već nekako.

Postoji velika neprilagođenost aviokompanija osobama s invaliditetom

Koje su ti najveće prepreke tijekom samog putovanja?

Najveća prepreka na putu su mi wc i pakiranje. Za wc moram nositi posebnu dasku koja mi zauzme pola torbe, kao i puno medicinskih potrebština te gotovo uvijek moram kupovati dodatnu prtljagu. Npr. za Australiju moram nositi cca 150 katetera, što je već preko pola kofera od 32 kile, plus daska i imate skoro pun kofer. Malo mjesta ostane za robu i ostale stvari. Radi wc-a moram prilgođavati rutu i paziti na kupaone u smještajima. Doživio sam svašta, pa smo izvodili svakakve vratolomije, no, srećom, tu su bili prijatelji pa je sve bilo puno lakše.

To je jedna od stvari, uz let, koje me najviše brinu na putu, pogotovo na sljedećem putu, u Australiju. Let od Dubai-a do Melbourne-a traje ogromnih 14 sati, što još nikada nisam iskusio. Još nikada nisam toliko sjedio. Kada kažem ljudima da me toga strah oni mi uglavnom odgovore u stilu „da i nama je“. No, ne shvaćaju, da se oni ipak mogu ustati, prošetati, otići na wc, protgnuti noge i sl. Ja sam naprosto zacementiran u sjedalu tih 14 sati! Nema šetnje, wc-a, istezanja, ležanja itd. To je jako naporno a i opasno.

Naime, od tako dugog leta i sjedenja postoji opanost da dobijem rane, tzv. dekubituse gdje kost pritišće meso i dolazi do dugotrajne rane. No, aviokompanije i nije previše briga. Dosta ljudi s invaliditetom se boje letenja, osim ovoga što sam naveo gore, dosta ljudi za vrijeme leta ne pije i ne jede, jer nema mogućnosti odlaska na wc. Isto tako, boje se i toga da im se kolica ne oštete, jer osoblje to tretira užasno!

Samo u prvoj četvrtini ove godine, u Americi je oštećeno preko 2500 invalidskih kolica tj. pomagala. Uz sve što sam naveo, uvijek me mući nemogućnost odmora na aerodromu, da nemaju neku sobicu s dva kreveta gdje bi se ljudi poput mene mogli odmoriti, jer nam je to zaista potrebno. Tako sam jednom prilikom u Dohi spavao na podu jer sam se morao odmoriti a izbora nije bilo. To je nešto što se mora promijeniti! Puno je to sada stvari koje još nisam naveo, a za koje ljudi ne znaju, poput jakog oticanja nogu, nošenja poebnog jatuka za sjedenje te reguliranja zraka u njemu jer može u letu eksplodirati itd.


View this post on Instagram

A post shared by Slaven 🌍✈☀️📷 (@slavenskrobot) on

Slaven svojim pričama i iskustvima želi ukazati na probleme i inspirirati druge u njegovoj situaciji

Pokrenuo si blog. O čemu ćeš sve pisati, koji je cilj tog bloga, želiš li pomoću njega inspirirati i druge u tvojoj situaciji?

Blog sam pokrenuo jer želim pisati i imati nešto svoje, da sam neovisan. Na blogu ću prvenstveno pisati o svojim putovanjima i avnturama, no želim pisati i o glazbi. Strastveni sam zaljubljenik u glazbu i vjerujem da na to gledam s nekom dubinom, kako bi htio i pisati o tome. Jedan tekst sam već napiso no još uvijek nisam dovoljno hrabar da to objavim, možda s vremenom. Uz to, želim i educirati ljude, da shvate kako je to putovati u kolicima i što je sve potrebno za tako nešto.

Uz to, naravno, želim i potaknuti druge, u sličnim situacijm kao i ja, da se odvaže na put, da slijede svoje snove i da vide kako ima još puno života i u ovakvoj situciji te da je sve moguće ako se to uistinu i želi!

55861013_334544750550625_833037056274857984_n

Slavene, puno hvala na ovom intervjuu, inspiracija te i slušati i čitati. Tebi i Gabi želimo sretan put u Australiju i veselimo se čitati o svim dogodovštinama koje ćeš tamo imati!

Hvala vama!

Slavena možete pratiti na :

Blog :  https://slavenskrobot.com/

Fb : https://www.facebook.com/slavenskrobot/

IG : https://www.instagram.com/slavenskrobot/

TAGOVIinvaliditet putnik putopisac Putovanja Slaven Škrobut