Report

samo ljubav

Banner300


Tata Krešo me vozio u Corsi, omiljeni zagrebački instruktor – od vinila do volana i Youtubea

Piše , Objavljeno

“Tu sam.”

Došao mi je SMS na Xiaomija koji je uvijek negdje zakopan u stanu. Sva sreća imam pametan sat koji me obavijestio o Krešinoj prisutnosti. Spustio sam se u žurbi niz stepenice, s proteinskim šejkom u ruci jer nisam stigao jesti od pripreme za intervju. Ispred kuće me nije dočekao vitez na bijelom konju već Krešo u sivoj Corsi, istoj onoj Corsi s “autoškola” oznakama koju znam iz Krešinih Youtube i Instagram pustolovina. Otvaram vrata, upadam, vežem pojas. Odmah palim mikrofon da slučajno neki spontani materijal ne ode u zaborav. Krešo je svjež, kao da nije ustao u pola 5 ujutro i kao da mu nije već 6 popodne nakon cjelodnevne mu smjene u autoškoli. Čovjek je mašina. Ne nabrijana mašina kao Švarci u prvom Terminatoru (iako Krešo isto vježba) već fokusirana, draga mašina koja sve stigne i sve može.

Krećemo se kotrljati zagrebačkim asfaltom, izbijamo na Branimirovu pa Heinzelovom do Vukovarske. Promet nije onaj rush-hourast, opustilo se sve pa tako i mi.

Svaki intervju počnem s laganim pitanjima da se sugovornik opusti pa mi je tako Krešo rekao kako se ustao u 4:40 bez sata, odradio bodyweight trening, pojeo zobenu kašu i otišao na posao. Prva vožnja mu je u 6 ujutro. U 6 ujutro ja tek padam u zadnju REM fazu i ne budim se još bar 2 sata. Dnevno ima osam ili devet kandidata, a vikendom ne radi osim po potrebi.

Krešimiru Stuniću, instruktoru vožnje u autoškoli Siget sam pristupio zbog odlične online prisutnosti, iskrenog i opuštenog pristupa svom poslu što je i dovelo do nekih odličnih trenutaka zabilježenih kamerom. Već smo pisali kako je uskočio polaznicima koji ne razlikuju lijevo i desno s naljepnicama L i D na brzinomjeru. Male stvari, a puno znače.

tata krešo L i D

Pitao sam ga kako je uletio u posao instruktora vožnje.

“Eee to je bila kombinacija samo takva. Ja sam konobario. U Strojarskoj, gdje je bio poligon.

Tad je bio tamo jedan jedini kafić, Vega. U biti, radio sam u videoteci pored nekih godinu dana. Tamo sam dobio otkaz. Jer sam bio pirat. Kopirao sam, prodavao, skužio me da sam ispod pulta gluposti radio i dobio sam otkaz.”

Nije ni čudo što mi je došao u Torrent.hr majici s Papa Štrumpfom.

“I dobro da sam dobio, gazda Vege me zaposlio. Ostao sam tamo šest godina. Tamo je bio taj poligon, svi instruktori su dolazili u taj kafić, poslije ispita su dolazili ljudi cugat, slavit. Par instruktora mi nagovaralo da ću biti super za taj posao. Tamo negdje 2008. godine sam završio i planirao krenuti. Ali…”

Ali tada su uletile ženske gaćice. Izribaj sapunom taj prljavi um, Krešo je počeo prodavati donje rublje kao trgovački putnik, a bio je toliko dobar u tom poslu da je počeo obučavati i druge. U jednom trenutku je odlučio da ta linija posla više nije za njega pa je krenuo praksirati položeno – postao je instruktor vožnje.

Najvažnija vještina za uspješnog instruktora vožnje, prema Kreši, je priča.

“Iskustvo dođe samo od sebe, ali moraš imati priču. Moraš znati razgovarati, moraš biti pedagog. I svakako, to mi je number one, ostaviti pozitivno vozačko iskustvo. I dan danas se čujem sa svim svojim kandidatima. Često mi govore da će kandidati otići i neće se sjetiti ni javiti, ali išao sam kontra svega toga hoće li to proći i prolazi.”

Dok sam se pripremao za intervju, išao sam provjeriti kakva je situacija s instruktorima vožnje na društvenim mrežama. Na engleskom govornom području sam ih pronašao dosta, nisam previše digitalnog detektivskog Dick Tracy posla odradio da provjerim kakva je situacija, ali čini se da je Krešo pronašao nišu korisnika koja još nije zadovoljena, kojima je trebalo ovo i to se vidi na njegovim rezultatima.

Youtubeu se pridružio prošle godine u ožujku, već je dogurao do 200 tisuća pregleda, što je respektabilna brojka. Podjednako ga gledaju i muškarci i žene, a dobna skupina koja najviše udara po play gumbu je upravo ona za koju se autoškole i bore – od 18 do 24 godine starosti. Krešo je ubo, ali na samom početku toga nije bio ni svjestan.

Youtube kanal je započeo spontano – zbog jednog pada na ispitu.

“Bila je jedna kandidatkinja čija se mama pobunila jer je pala. Htjela se i ona provozati sa mnom pa sam ja skužio da mi takvi dogovori i vožnje oduzimaju puno vremena. Tu je nastala rubrika na kanalu “Provjera razine osposobljenosti”.

Sa svakim kandidatom Krešo potpisuje ugovor, GDPR je pokriven i sve. Takav je. Misli dva koraka unaprijed.

“Ideja je bila da roditelji vide koliko su njihova djeca osposobljena. S tim je krenulo, a onda sam skužio da dobro dođe da analiziramo greške pa su to počeli i drugi ljudi gledati. Pregledi su krenuli nakon 50 tisuća pregleda, sad stvarno ide po 1500 pregleda dnevno. Nakon tog sam počeo i s rubrikom “Šalabahter”. Uče i oni koji imaju vozačku.”

Kandidatima nerijetko pošalje Šalabahter video i oni su prije sata vožnje već spremni i znaju što ih očekuje.

A zašto je kamera tu?

“Kamera simulira strah od javnih objava, a slična trema se javlja i na ispitu. Ta trema je zapravo najveći neprijatelj. Kamera je tu da napravi nelagodu. Kamera je otraga gdje sjedi ispitivač. Sad te ne gleda ispitivač, sad te vidi puno više ljudi. Kad kažem polaznicima da će to biti javno, tu postane frka. Dobiju dozu iskustva, ali i vide da to nije ništa strašno.”

“Nije bitna prolaznost iz prve, važno je da čovjek nauči biti samostalan i nauči voziti.”

Polako dolazimo do skretanja na Savsku, tu je promet nešto gušći, osjeti se po tuđim skakanjima između traka da su vozači nešto nervozniji. Savršena prilika za sljedeće pitanje.

Što te najviše živcira u prometu kao vozača, a što kao instruktora?

Kao vozač moraš hvatat dinamiku. Kao vozača me najviše smeta bezobrazluk. Ako ti kažem da si pogriješio, ne moraš mi srednji prst pokazivat. Kao instruktora me najviše smeta što ljudi ne razmišljaju da u tom autu sjedim ja sa čeličnim živcima i neko uplašeno dijete kojem je to sve nešto novo. Ovim putem želim svim vozačima reći da će nekad i njihova djeca biti u autu.

"Sve je ona meniiiii..." “Sve je ona meniiiii…”

Na pitanje o tom bi li vozači s ceste prošli vozački ispit, Krešo se zamislio.

“Ovako… Ako je položio ispit u zadnjih godinu dana, možda. Ovo ostalo ništa. Nema šanse. Da izaberem bilo koga i da mu zadam samo jednu ispitnu turu, nema šanse. Stvarni promet i prometni propisi su različita stvar. Stari vozači, toliko ih uzme ta kolotečina i žurba, tako da neke stvari se i zaboravljaju. Propisnije se voze novi đaci, novi vozači.

Krajičkom oka sam uočio nekog lika, poslovnjaka sa zalizanom kosom kao ona glavna njuška iz Suitsa. Taman sam htio pitati Krešu što misli o romobilima. Čini se da ga je i on vidio jer me preduhitrio, nisam stigao ni postaviti pitanje.

“Ovi danas romobili – svi jašu romobile. Sad se već voze po cesti. Imaš romobila koji voze 80 na sat. Sjedneš na romobil, mooožda te zaustave jer nemaš kacigu. A znaš šta je najgore? Ne čuješ ga. Zbog tog forsiram kandidate da rade te provjere i da gledaju te mrtve kuteve.”

Dijelim njegov sentiment. I dalje me zadive vozači romobila koji nisu sigurni kojoj prometnoj kasti pripadaju. Neki voze slalom po pločnicima kao nekoć Ivica Kostelić sa zdravim koljenima, neki po “zelenom valu” preskaču bicikliste (uključujući i mene), a neki se voze cestom kao pravi automobil. Prepričao sam Kreši situaciju u kojoj sam vidio lika kako se na romobilu ponašao ako automobil, stao na crveno na čelo kolone, sišao s romobila, spustio “nogaru”. Izvadio sok iz torbice i sačekao zeleno kako bi se mogao vratiti na romobil. Grad Zagreb se zamara s tim što građani sade cvijeće po javnim ružnim površinama, država čupa zakone kako se sjeti, a romobili su im još uvijek igračke i nikako da se dovedu u red, a red nam je itekako potreban.

“Ma da. Danas romobil naručiš iz Kine, dođe ti za par tjedana, staneš na njega, nikakve propise nisi slušao, ništa ne znaš. Voziš!”

Evo, imam internet na raspolaganju i želim upisati autoškolu. Ova se razlikuje po ovom, ova po ovom, ova ima ovakve aute, ova onakve, ova ima kupon na Crnom Jajetu. Kako se snaći u moru ponuda, kako izabrati autoškolu?

“Reći ću ti jednu glavnu stvar. Moraš tražit instruktora. To ti je sve.

Kad se vratimo na Crno Jaje. Tamo ima sve i svašta. Nude 4500, 4900. To je omalovažavanje ovog posla. Ako već ideš izabrat autoškolu – gledaj da je škola na glasu, da ima hrpu instruktora i nađi si slobodnog instruktora koji ima vremena za tebe. Zašto sam ja izabrao Autoškolu Siget? Nemamo šta skrivat – to je najveća autoškola u Hrvatskoj. Tamo je sve tip-top. Svi instruktori su iskusni, pola njih su diplomirani prometni inžinjeri, kužiš. Jedino ja nisam obrazovan. Ali ja imam Youtube kanal! (smijeh)”

Kad nađeš dobrog instruktora – što iduće? Što ako si pun?

“Ako mu se žuri, kandidatu preporučim kolegu. Ukoliko imam nekog tko završava uskoro, savjetujem novom kandidatu da upiše propise pa da bude spreman za vožnju. Kontinuitet vožnje je najvažniji. Minimalno triput tjedno.”

A za sam vozački ispit – jel ima kakvih trikova? Ono kao “Ono što vam instruktori neće reći o vozačkom ispitu”.

“Instruktor te priprema za vožnju na javnoj cesti, ali i za ispit. Recimo – na ispitu dobivaš upute, kao navigacija. Ako se šuti, voziš ravno. Tog nema u pravom prometu. U prometu znaš gdje ideš, na ispitu je drukčije. Znaju nekad baciti i caku. “Idemo prvo dozvoljeno lijevo”. Prvo dozvoljeno lijevo sigurno nije prvo lijevo. Ima takvih trikova. Respekt ispitivačima, nema razloga za strah.”

Krešo misli da je kratka vožnja po gradu za vrijeme ispita dovoljna da se procijeni je li netko dobar vozač ili nije. Ne bi ništa mijenjao, a ja mu vjerujem jer je stručnjak.

Kad stvari krenu nizbrdo, kad počnu suze ili napetost, Krešin automobil je opremljen bombonima. INSTRUKTOR POLAZNICIMA DIJELI BONKASE! Ovaj naslov bi izmamio najviše klikova, ali bi bio clickbait. To sam odlučio preskočiti jer želim ispoštovati čovjeka. Dijele se ni više ni manje nego Werthers Original. Malo dopamina i sve bude bolje. Za svaki slučaj, automobil je opremljen i maramicama ako nema nazad i suze ne prestanu teći. Čak u gepeku ima i tenisice ako netko na sat vožnje zaluta sa štiklama. Nisam pitao za broj.

Bez role papira nikud! Bez role papira nikud!

Krešo je oduševljen svojom Corsom, a pitali smo ga i koji je idealan automobil za učenje vožnje te za friške vozače.

.

Nakon divljenja njemačkim narodnim kolima, nastavili smo s rešetanjem.

Jel’ budeš nekom suvozač osim svojim polaznicima, kao u običnoj, našoj smrtničkoj poziciji suvozača bez ekstra par pedala?

“Budem burazu.”

To ne računam, on je isto instruktor.

“A je, je. Najčešće sam tati bio suvozač, baš je bio dobar vozač dok je vozio.”

Jel imaš neku profesionalnu deformaciju da provjeravaš kako ljudi voze ili te boli briga?

“Aaa stari moj. Pitaj moju ženu. Neće vozit sa mnom. Puno prigovaram. A ja sugeriram da stisne spojku malo prije. “Daj šuti, daj me pusti na miru”. Ona je drukčiji tip vozača. Fokus od točke A do točke B. Znaš što? Teško mi je kao suvozač. Evo priča. Jednom sam se vozio s bratom, koji je isto instruktor, nešto nije mogao naći i bez najave meni je htio stati desno na autobusnu stanicu, a ja mu automatski uhvatio volan i viknuo “di ćeš?”.

Za rješavanje nesigurnosti prilikom vožnje, Krešo savjetuje sljedeće – ali to vjerojatno znate već i sami.

“Ako već dijete ide na vozački, daj neki prostor da dijete to malo trenira. Ne mora ići na cestu, ali ako ga vidiš negdje na parkingu, pusti ga. Sve više je kandidata koji uopće ne voze prije vožnje. Nitko ne sjeda u auto prije vozačkog. Takva je situacija. Ja sam sa 16 godina, ne znam jel smijem reći, imao stojadina. Ali takva su vremena bila, nisam bio jedini. Toga više nema.

Ako imaš nesigurnost, a tek si položio, idi vježbaj s roditeljima, ali ako imaš financijskih mogućnosti, uzmi instruktora i stekni sigurnost. Te kondicijske vožnje su puno jeftinije nego satovi vožnje. Ako nemaš, sjedi s roditeljima. Svim roditeljima apeliram, dajte malo strpljenja, pogotovo ako radite s djecom koja uče voziti i biti u prometu.”

Uzdahnuo je na Mostu Slobode (što je dokaz da nisam iz Zagreba jer znam kako se koji most zove). Dosta mu je sjedenja za taj dan. S obzirom da većinu dana sjedi, radni dan u autu uzme svoj danak, doma često sjedi i ispucava se u World of Tanks, ali je zato počeo trenirati svako jutro i otad nema nikakvih problema. Ustaje se brzinom munje prije 5 sati ujutro. Ovo nije reklama za nikakav magnetni jastuk, samo svjedočanstvo da bi bilo okej da i mi prestanemo biti lijena đubrad koja se valja po krevetu i lupa po snoozeu 45 minuta nakon prvog alarma u 8.

Kad smo skrenuli na Kajzericu na Krešinom glazbenom USBu nas je dočekala ezoterična Enya ili nešto takvo pa sam ga morao pitati neke važne stvari koje definiraju iskustvo vožnje – glazba u autu, ali i jednu stvar koja je obilježila Krešin život, glazbu općenito. Tata Krešo se izjasnio da u autu sluša svašta, ali ne dopušta narodnjake. Sve može, ali narodnjaci ne. Najčešće vrti Yammat, još je rukom gestikulirao rezanje zraka da podeblja tvrdnju koliko često sluša Yammat.

Za one koji ne znaju – Krešo je nekoć bio i DJ, a zanimalo me kako je to uopće krenulo.

View this post on Instagram

#mungoskasina #dj Di si bio 95'?

A post shared by Krešimir Stunić (@instruktor_trulee_tatakreso) on

Fascinacija glazbom se zakotrljala kad je sve bio čisti hip hop. Public Enemy, Run DMC, NWA, tad su izlazili ti albumi. Nakon toga je krenuo rejv.

“1995. godine smo kupili gramofone u jednom podrumu u Travnom i tamo smo vježbali. Laris, Gašo, Pero i ja. Pero je odmah zvučnu izolaciju od kartona od jaja lijepio po zidovima. Tamo smo znali biti danima. I onda kasnije smo krenuli u Mungos, a klupska muzika se tad puštala u Mungosu u Kašini. Idealno mjesto za otići negdje dalje. Počeo sam vrtiti sebi za gušt, a onda se svidjelo i drugima. 2000. kad mi je jedan pripadnik romske manjine ukrao sve ploče, skužio je da ih ne može prodati pa ih je išao prodati meni. Otkupio sam ih nazad, a kasnije sam puštao u Kulušiću. Vlasnik nije plaćao ZAMPU što se treba plaćati pa je ZAMP meni uzeo 250 ploča. I tu sam stao. Skužio sam da nemam snage više ispočetka. Nisu ni novci tad bili nešto, prije se to sve fino plaćalo. Ekipa se raspršila na sve strane i ja više nisam imao snage.”

Na pitanje ima li šanse da se reaktivira je rekao da to voli raditi, ali investicija novca i vremena… Previše svega. On je volio gramofone, danas su svi na kontrolerima, ali uz osmijeh na licu je rekao da nema do vinila i, ono što me dobrano nasmijalo, “nema do igle”. Kaže da šogor Zoki još uvijek lupa, ali on je već prošao to sve i misli da je to zatvoreno poglavlje njegovog života.

I sam stvara glazbu doma, uglavnom hip hop instrumentale, ali shvaća koliko to vremena zahtijeva. Sin Filip preuzima opremu i stvara glazbu i svira, kći Tea je upisala drugu godinu slikarstva, oboje plešu, ali kaže da ništa ne bi bilo bez njegove žene Suzane koja sve drži pod kontrolom.

Koliko je uživao u glazbi, toliko sad uživa u poslu instruktora. Krešo je, očekivano, bio vrhunski vozač i ugodno društvo. Trebali smo još odraditi jedan photo session čije rezultate vidite kroz članak pa smo se popeli do Mirogoja. Za kraj smo napravili i brzinski Q&A da vidimo Krešine preference u različitim područjima života.

.

Prati ga na Instagramu, ako imaš bilo kakva pitanja vezana za vožnju, Krešo je tvoj lik i sigurno će ti pomoći.

Svima pozdrav uz Krešin najdraže riječi: Samo ljubav!

Glumim ozbiljnog novinara pa moram dodati kako je cijeli intervju dorađen i skraćen zbog zadovoljavanja forme. Ako želiš pogledati cijeli intervju, pogledaj ga OVDJE!