Report

Banner300


Toni je tek sletio u zemlju Pabla Escobara, a već je naučio kako funkcionira WC šolja te sudjelovao u prosvjedu

Piše , Objavljeno

Toni Bajić, prijatelj dijela redakcije i legendo od čovjeka je odlučio otići u Južnu Ameriku. Ništa ayahuasca (zasad barem), ništa šverc robe na nezgodnim mjestima (također zasad, nikad ne znaš šta će ga oprat). Počeo je na svom Mediumu zapisivati dojmove i doživljaje, a ako želite nekada i sami posjetiti domovinu velikog Pabla (ne Picassa), barem ćete znati da nema mjesta panici kad vam se voda u WC školjci počne dizati do ruba.

Pratit ćemo njegov put kroz tekst i fotke, neka je bratu sa srećom.

Prvi korak

Pošto se odlučih na veliku avanturu, a nikad nisam letio, bio sam jako zabrinut oko aerodroma i kako to sve funkcionira. Ispitao sam sve žive i nežive kako i što te naoružan informacijama krenuo put Münchena.

Nakon 12 sati jahanja u busu i 10 sati provedenih u Münchenu, stigoh na aerodrom. Sav ponosan na sebe jer sam sve napravio i skontao iz prve dolazim na šalter za Check in. Mislim si kako sve prolazi dobro, kad odjednom, djelatnik na aerodromu pita „Gospodine zašto imate kartu u jednom smjeru i kada planirate van iz Kolumbije?“ Rekoh: nemam specifičan plan, idem kako me noge nose, pusti me da budem svjetski putnik bez okova, a lik kaže „vi ne možete ući na let.“ Preznojio sam se u sekundi i rekao: divota, što sada? Kaže on kako moram imati dokaz da ću izaći iz zemlje u roku 90 dana. Pokazao sam mu sve buduće rezervacije za Peru, Booking potvrde, ali ne! Moram imati kartu, i to avionsku, kao dokaz da letim izvan zemlje. Što napraviti? Koju posluku porati? Maknuo sam se iz Check in reda, stao sa strane i krenuo kombinirati. Mislim da sam u 3 minute pretražio 50643 letova i odabrao najjeftiniji za Peru. Nick Praskaton bio bi ponosan. Kupio sam let preko mobitela, ni sam si ne bi povjerovao da sam djelatnik na aerodromu, ali eto, pokazao mu mail i lik kaže to je ok, možete ići na avion. Toliko o mom slobodnom duhu i putovanju bez plana… Hippy Bajić je nestao u sekundi…

bajki

Sletio u El Dorado, nije grad zlata već aerodrom gdje koštaju stvari kao suho zlato

Poslije leta koji je prošao dobro (čak sam uspio i odspavati — hvala Helex brate), slijećem na El Dorado aerodrom u Bogoti. Možete misliti, nakon što su me pitali kad planiram van zemlje i gdje mi je karta kao dokaz, samo su rekli welcome. Nakon što sam izašao s carine i ušao u neki hodnik pomislim si pa nije neki ogromni aerodrom, onaj Münchenski je veći.. MOOOŠ MISLIT. Kada sam izišao s terminala počelo je teško gubljenje. Kontam da u aerodrom stane cijeli Osijek i 3/7 Zagreba. Pošto sam sletio u 3:30 ujutro, a check in u hotelu je u 15:00 popodne, ta veličina aerodroma mi je super sjela kako bi ubio vrijeme. Btw, mali savjet, ništa ne kupujte na aerodromu ako nije baš hitno (otkrio sam Ameriku je l’). SIM kartica s 2 GB prometa me izašla 150kn, al’ ajde, tješio sam se da mi to treba zbog Ubera i svega pa smo brzo zaboravili na to (yea right, još me boli duša).

Sve sami poligloti

Prošlo je jedno 7 sati na aerodromu i više mi se nije dalo čekati pa sam odlučio zvati taj famozni Uber koji svi preporučuju (jer s Uberom si siguran je l’) te krenuo prema hotelu. Pokupio me neki simpatični starac koji nema pojma riječi engleskog, a hvala bogu ja španjolski rasturam, tako da smo se sporazumjeli nikako. Zvao je nekog legu na mobitel koji je sa mnom pričao na extra lošem engleskom, ali ajde, snašli smo se :) U vožnji koja je trajala jedno 45 minuta skontaš što je ogroman grad. Bogota s okolicom ima oko 10 mil. ljudi, a taxi vožnje od 15ak kilometara su normalna stvar. BTW, ako ste mislili da je promet kod nas loš, think again. Slobodno dođite ako želite naučiti kako od 3 prometne trake napraviti 7 ili kako oduzimati prednost policiji i kako vidjeti 3 sudara u 11 minuta. Naravno da sam zguglao Bogota traffic, kad ono 6. najgori grad na svijetu što se tiče prometne discipline.

Nakon što smo konačno došli do hotela, na čijim ulaznim vratima piše 6 imena, al nijedno od tih nije ime hotela u kojem ja imam rezervaciju kreće avantura zvana komunikacija s recepcionarkama.

Za recepcijom 2 cure koje pogodite što? — Nemaju pojma riječ engleskog. Laganini sam skontao što me čeka u ovom gradiću. Nakon teškog Google translate snalaženja, kaže mi da je soba slobodna tek od 3, ali da mi može ponuditi drugu sobu koja je s ulične strane i jako je glasno. Rekoh: neka hvala, pričekat ću. Tako ja sjedim na recepciji, gledam neki nogoš na TV-u, kad čujem kako se klebare na recepciji. Pozvale su još jednu ženu koja je spremačica / kuharica / recepcionarka / majstor (btw, ne pere ruke između poslova, al hrana je ukusna) i krenuo je smijeh. Pogledam ja prema njima i nasmijem se, kad one prema meni „tu komprende,aa??“ Rekoh: yo no soy komprende nada i one se nastave smijati.. Divota, došao sam tu, 3 minute sam u Bogoti i već me rugaju, al ajde, bar sam pokazao zavidno znanje španjolskog naučeno iz Marisol i Otimačice. Nakon jedno 45min mi javljaju da je soba spremna te sam ipak uspio uletjeti u sobu jedno 2 sata ranije.

Konačno sam sjeo i malo odmorio pa odlučio baciti oko kroz prozor, a tek onda sam skužio di se nalazim. Kvart je vjerojatno poznat kao JUG 2 Bogote, a vjerojatno i Bobota izgleda pristojnije. Prvi pogled kroz prozor vidim krovove i žica ispred mog prozora na kojoj je upozorenje opasnost od električnog udara. Bajkane ne naginji se kroz prozor!! Ajde, divota, ekipa se brine za moju sigurnost.

pogled s terase

Najvažnija životna lekcija

Nakon što sam došao k sebi, bio je red i na WC. O da, moram opisati to divno iskustvo. Nakon završetka svega, lijepo ja po europski bacim wc papir u šolju, kad ono voda krene gore. Rekoh daj me nemoj, došlo skoro do vrha, preznojio se opet, al ovaj put ne od vrućine. Nije valjda da ću morati zvati recepcionarku / majstoricu / kuharicu da odčepljuje? Pa tko zna hoće li oprati ruke prije pravljenja večere? Na sreću, sve je prošlo u redu, a o detaljima nećemo.

soba

Odjednom je sve nestalo i propalo u WC, tako da na sreću nisam ništa morao raditi.
Jedan savjet, kanta pored WC školjke služi za bacanje WC papira. Na sreću, navikao sam se na to u Grčkoj, koliko se čovjek može naviknuti..

Pogledam na sat, a ono tek 16 sati. Imam još cijelu večer ispred sebe, što se još može dogoditi???

Inače, u svoju obranu, par dana poslije sam skontao da sve WC šolje rade tako, prvo se voda digne skroz do gore, a zatim sve ode dolje. Ako se nađete u sličnoj situaciji ne paničarite!! Što ti zna europska seljačina o internacionalnom funkcioniranju WCa. Bitno da znam izračunati trostruki integral, praktičnog znanja ništa.
Nakon uspješne operacije WC — OLUJA 95. i skorog bukiranja leta za nazad od sramote, čuo sam se s Bogota kontaktom kojeg mi je preporučio lega Angel s posla. Bili su zajedno na Work and Travelu i navodno je neki kul lik imena Jhonny, a bome i je. Nakon što me je pokupio ispred hotela autom, odmah me odveo u najljepšu četvrt i pokazao dosta znamenitosti. Četvrt se zove La Candeleria i idući post će biti posvećen njoj s puno šarenih fotkica. Nakon što smo sve obišli, odveo me na domaće pivo. Četvrt je jako simpatična — puno ekipice vani, stand up komičari.. Svatko ima svoj zvučnik i na svakom ćošku glazbica i ples…

Screenshot_22

Vani je već pao mrak. Otišli smo u šetnjicu te prolazili četvrti po mraku što inače nije preporučljivo, ali se isplatilo. Jako puno ljudi, alternativaca koji se druže vani, hipsteri na fixijima, rokeri, metalci, pankeri, reperi, skejteri, svi zajedno na istom mjestu. Nekoliko ljudi mi se izderalo “Welcome to Colombia!!” Kontam da sam toliko bijel da svijetlim u mraku…

Pridružila nam se i Jhonnyeva cura Andrea te smo nastavili šetnju.
Nakon podužeg hoda čuju se zvižduci i trubljenje. Pitam Jhonnya što je to, a on kaže prosvjed za studenta koji je poginuo od strane policije prilikom regularnih prosvjeda, “želiš li ići vidjeti?” Rekoh “kontam da da”.

prosvjed

Dolazimo do raskrižja, a ono grupica ljudi sjedi na cesti i blokiraju promet. Na raskrižju se može vidjeti slika poginulog studenta, puno ljudi pali svijeće u prolazu, studenti govore na razglas, deru se, traže pravdu, viču protiv vlade. Pitam Jhonnya zašto baš ovo mjesto? “Na ovom raskrižju su ga ubili.“ Priča je sljedeća: prilikom protesta je policija bacila suzavac te je jedan od studenata iz grupe ljudi izletio, uzeo suzavac i bacio ga u drugom smjeru (ne prema policiji) te kad je krenuo trčati nazad u kolonu, jedan od policajaca ga je upucao u glavu s “projektilom”, odnosno puškom koja ispucava vrećicu s metalnim kuglicama koje ne bi trebale moći nauditi čovjeku, osim ako te policajac pogodi u glavu s manje od 10 metara… Student se zvao Dilan Cruz.

Iako zvuči napeto, prosvjed je zapravo bio dosta miran i najveći incident je bio blokiranje prometa u kojem se kamion miješalica morao vraćati par sto metara u rikverc. Ako ništa drugo, bilo je zanimljivo za vidjeti.

BTW. Dosta fotki je snimano mobitelom pošto se fotić ne smije nositi svagdje i u svako doba dana, tako da će fotke biti mutnije, ali bolje da ih ima nego nema…

Nakon gledanja protesta navratili smo do lokalnog fast fooda da probam Empanade. Domaće jelo koje je zapravo tjestenina pržena u ulju, a punjena s prilogom po izboru. Po preporuci domaćina uzeo sam Empanada con carne, odnosno s mesom. Moram priznati da je jako fino i dosta slično bureku s mesom.

1_BWYpin2k-DRx1X8EWtKwvQ

Zatim smo otišli na pravu večeru, odnosno domaće burgere s kolumbijskim mesom i mogu reći da je bilo ništa posebno, iako su poznati po uzgoju govedine, no probat ćemo još toga pa ćemo vidjeti.

Već je bilo 9 sati navečer, da već, jer nisam spavao 2 dana kako treba i lagano me uhvatila želja za krevetom, kad kaže Jhonny “E imam ti još jedno mjesto za pokazati, blizu je jako, samo 30ak min. vožnje autom.” Ja u sebi onak’: 30ak min ti je blizu? Pa samo na put tamo i nazad ode sat vremena, a ja već spavam, no ajde. Naravno da ću prihvatiti ponudu.

Iako sam zaspao na putu do tamo 13 puta, bome se isplatilo otići. Odveli su me na planinu iznad Bogote s koje se pruža pogled na grad. S mjesta na kojem smo bili se vidi možda 40% grada, a svjetla grada su doslovno dokle ti oči mogu vidjeti (i to zdrave oči, ne moje sakate).

1_S0Mf6HSzUwhzm32skelHrg

Poslije sightseeinga smo laganini otišli kući. Konačno sam došao do kreveta i naravno nisam mogao zaspati. Probudio sam se jedno 6 puta tijekom noći i mislio sam da je već dan. To je valjda taj famozni jet lag o kojem ljudi pričaju…

I konačno kraj.

Toni Bajić

TAGOVIjužna amerika kolumbija putopis toni bajić