Sport

cropinion

Banner300


Dabogda sve izgubili!? Hejteri nogometa baš su nam digli živce, ali sad su dobili svoje!

Piše , Objavljeno

Ako te ne zanima nogomet – nemoj pričati o njemu!

Facebook feed je svima ovih dana zatrpan nogometom – veseljem zbog Svjetskog u Rusiji, ali i ponekim negodovanjem pojedinaca jer se svi drugi vesele. I realno, nisam sretan ni s jednim ni s drugim, zato ovih dana izbjegavam Facebooks. Osim nekad. Zbog posla. Pa naletim na neko negodovanje “antinogometnih fanatika” na koje kratko reagiram jer išta duže od jedne riječi je previše. Niti ću ih preobratiti niti će oni mene.

Na popisu mojih identiteta, Hrvat nije ni u top 5. Puno osoba sam prije nego što ću reći da sam Hrvat. Ali neke utakmice hrvatske reprezentacije na velikim smotrama volim pogledati jer čine nešto mom tijelu. Adrenalin je tu, povezaniji sam s Hrvatskom nego s Kostarikom, očito. I budem sretan kada razmontiramo Argentinu. Ne zato što mi je zvuk alarma ujutro “LijepaLiSi.mp3” već zato što je lijepo imati momčad za koju navijaš – pogotovo kada su to igrači koje ponajviše pratiš kroz svjetske lige otkad su imali 18 godina. I “mi vs oni” je uvijek fin narativ koji pogoni čovječanstvo već dugi niz godina.

Pogotovo kada su “oni” Argentinci koji se nisu brinuli za ishod utakmice protiv nekih tamo Hrvata.

A postoji još jedan “mi vs oni” – a to je “mi koji ne pratimo nogomet” protiv “oni koji prate nogomet”. I ovog ljeta baš dominira mojim Facebok feedom.

Vratite mi moj Facebook!

Zašto je moje mišljenje vezano uz ovu temu (ili bilo koju drugu) bitno? Nije. Kao ni vaše – bez obzira na kojoj ste strani. Možete prestati čitati odmah sada i neće vam ništa usfaliti u životu (osim malo potpuno nevažne drame), ali vjerojatno želite dalje da vidite koliko se autor slaže ili ne slaže s vašim osobnim mišljenjem. I tako sve rasprave započnu.

Ne gledam sport. Nemam dovoljno vremena da pratim čitave utakmice bilo kojeg sporta. Možda bih gledao NBA da smo u istoj vremenskoj zoni i da utakmice stvarno traju 48 minuta – bez vječnih timeouta, namjernih faulova i stanki za bezbrojne reklame. I dalje sam informiran o svijetu nogometa i košarke koliko mogu biti, pratim rezultate, ljestvice, priče, gledam highlightse jer generalno volim sport. Volim atleticizam, volim lijepe poteze i narative, transfer tračeve, pozitivna iznenađenja i pobjede underdoga. Sportski filmovi su mi najdraži filmovi. I nekad dođe neko prvenstvo kada više pratim. I zato što svi prate (nećemo se lagat) i zato što ima to nešto neobjašnjivo jer tvoja ekipa nastupa. U ovom trenutku “moja ekipa” je hrvatska reprezentacija.

Nekad mi je neugodno jer sam Hrvat

Stvarno. Kada sam na razmjeni u Njemačkoj i kad čujem na radiju u Kauflandu svijet kako nam se smije jer smo većinski podržali “U ime obitelji”. Kada imamo ljude koji me aktivno vuku za rukav da se protivim Istanbulskoj konvenciji. Kada mi članovi bliže i dalje obitelji donose čudne izborne odluke i misle da sam “onaj drugi” jer se nisam složio s njima. Kada čujem najgore navijačke pjesme i vidim najgore sportske reklame na TV-u i iskreno se zabrinem za našu kreativnost kao naroda. Kada navijačka euforija izvuče najgore iz ljudi – i ne govorim sada o kidanju stadiona na Malti nego o trenucima kada svi postanu stručnjaci i prosipaju bisere kako “Mbappe ima taj crnački korak od četiri metra”. A neugodne i frustrirajuće su mi i male stvari – kao kada mi na šalteru uvijek fali jedan papir te većina ostalih elemenata hrvatske stvarnosti.

I ne volim statuse o nogometu, a ni statuse koji domišljato izgledaju ovako – “Status o nogometu”. Ako ne želite biti dio manije, Facebook odsad nudi mogućnost snoozanja određenih ključnih riječi pa možete izabrati zabiti glavu u pijesak i ignorirati sve vezano za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Naravno, za to treba biti pomalo informatički pismen, ali i kada biste to znali – ne biste to napravili jer svejedno volite ubaciti svoja dva centa samo kako biste pridonijeli buci. Jer ti znaš najbolje. I ja znam najbolje.


“Dabogda ispali”

“Zašto?”

“Ide mi na živce ovo sve.”

Prvenstvo i dalje traje. Prvenstvo će trajati koliko će trajati. U kafićima će se i dalje gledati utakmice, ja bih volio da su na tim ekranima utakmice hrvatske reprezentacije koliko god je to duže moguće.

Povezivati glad, mirovinska pitanja, poreze, uhljebe s uspjehom hrvatske reprezentacije – bolji ste od toga. Modrić, Rakitić i društvo zarađuju hrpu novca – jer je globalni nogomet takav, nema to veze s našim političarima. I pustite ljude koji se žele veseliti da se vesele. Bojkotiranje i vaša buka bi imali puno više smisla kada biste aktivno pratili nogomet. Ovako – ništa, braćo. I sestre. Trošite energiju na nešto što vas navodno ne zanima, uzrujavate se i jedva čekate komentare na svoje uzrujavanje kako biste se mogli još malo uzrujavati. Ah te proklete društvene mreže i instant validacija.

Kontrarijanci, volim vas. Volim i sam biti takav ako je kvalitetna rasprava. Ali biti “anti” samo da bismo bili “anti” – preskočimo to. Da vas uistinu ne zanima nogomet, izabrali biste nešto drugo. Odlazak u kino naprimjer – mračno je, zvučno fino izolirano od navijačke euforije, ima za jesti, za piti, utrnite osjetila blockbusterom ako ne volite nogomet. Mene je zanimala utakmica protiv Islanda, ali me nešto drugo i netko drugi zanimao puno više – i jednostavno ju nisam gledao. Izbor koji svatko može napraviti.

Ne bih dobio nakon danskog gola u inbox “HAHAHAHAHAHAHA PUŠI GA HRVATKO”. I da, znam da je tipfeler, i volio bih da nije tipfeler jer Hrvatko ga baš treba popušiti, ali čemu? Kad je dio grada blokiran zbog gradskog polumaratona, mrziš li sve trkače i svu publiku? Samo zato što je nogomet praćeniji na većoj skali – maksimiziraš profit za čitav svoj kul hejt koji će dobiti prste gore od istomišljenika.

Da, reprezentaciju možete vezati uz politiku, prevelike budžete HNS-a koji se uopće ne troše na poboljšanje ukupne slike hrvatskog sporta, uz Mamiće i lažna svjedočanstva na sudu (because osma božja zapovijed!), uz momke koji cijeli život samo love loptu i milijune.

Ja sam izabrao uz reprezentaciju vezati hrpu sjećanja. Panini sličice još od Eura 96. godine, Francusku i fejk dres od Zvone Bobana koji mi je otac kupio na nekom rendom štandu u Imotskom, PES-a s Plikosom na golu, Championship Managera i potpunu izmjenu Barcelone iz “nizozemske kolonije” u hrvatsku koloniju (jer razmjena Van Bronckhorst za Gorana Ljubojevića nikad nije imala više smisla nego tada), veselje kada Mario Stanić na debiju za Chelsea zabije jedan od najljepših golova ikad, euforiju kada automehaničar Dado Pršo za svoj rođendan razmontira Deportivo s 4 komada i kasnije sruši Sloveniju da nas odvede na Euro. Ponos kada Arsenal kao zamjenu za Thierry Henryja odluči dovesti Eduarda da Silvu. Iskrenu zapanjenost kada Luku Modrića nitko ne može srušiti i oduzeti mu loptu još od dana kada je igrao u žutom dresu Intera iz Zaprešića. Subašića koji godinama ispod dresa nosi majicu s likom tragično preminulog prijatelja Hrvoja Ćustića (koji se sudario s betonskim zidom uz aut liniju na zadarskom stadionu jer HNS i HNL infrastruktura nisu onakvi kakvi trebaju biti). U sportu uvijek postoje ljepše i veće priče. Zašto ih ne prigrliti?

Čemu mrziti uspjeh nekih tamo klinaca koji su svojim radom i predanošću došli do ove razine? Navodno ne volite “hrvatski jal”, a onda ga istresete prvom prilikom kada je većina sretna.

Eto zašto ne možemo imati ništa lijepo.

Foto: Profimedia.hr

TAGOVIhrvatska reprezentacija nogomet nogometni

Komentiraj