Sport

ne mogu ja ovo

Banner300


‘Kobe Bryant je tragično napustio ovaj svijet, boli kao da je član familije’

Piše , Objavljeno

Dolazi poruka.

“Jesi vidio da je Kobe poginuo u helikopterskoj nesreći?”

Izgleda nestvarno. Mislim si da je samo neki glupi vic. Izlazim iz tog razgovora, ne mogu ni odgovoriti, idem guglati vijesti. Dok to radim, dolazi još jedna poruka. Istina je. Stvarno je, ali osjećaj je nestvaran. LA Times i TMZ naslovi mi iskaču na vrhu rezultata pretrage. Otvaram jedan, otvaram drugi. Ništa se ne zna. Osim da je potvrđeno da Kobe više nije s nama.

Buljim u prazno, djevojka me pita što je bilo. Uspijem preko jezika, zuba i usana izgurati rečenicu da je Kobe poginuo. Buljim u prazno. Pa dan ranije ga je Lebron prestigao po broju koševa u povijesti NBA lige. Grlili su se i čestitali su si međusobno s osmijehom na facama. Lebron je pozdravio i Giannu, Kobejevu djevojčicu.

Sto misli se roji u glavi. Uglavnom sebičnih, onih s Kobejem i sa mnom u središtu radnje.

Maggie je uz mene i grli me kao dijete, naslanjam joj glavu na trbuh. I u tom trenutku sam dijete.

Vraćam se skoro 20 godina unazad u svoju dječačku sobu koju sam dijelio sa sestrom i bratom. Poster iz Košarke koji mi je stajao iznad kreveta. Svemirske Kobejeve Adidas tenisice koje sam gledao u izlogu Ferivi Sporta, lokalnog prodavača sportske opreme, bile su prve tenisice od 1000 kuna koje sam vidio, doživio i želio. Ozljeda noge pa odmah zatim pucanje slobodnih bacanja prije izlaska iz igre. Ne znam kojim redoslijedom se javljaju misli, gubim se. Počinjem plakati jer je otišla familija. Otišao je netko moj. Znam za njega od 12. godine života. Sad mi je 31.

Dolaze poruke sa svih strana interneta i svijeta. Najbolji prijatelj u Irskoj prolazi isto što i ja, a nismo si blizu. Volio bih ga zagrlit jer znam kako mu je. Skužim da starim. Jer heroj mi je otišao. Prebrzo. Ne mogu se odvojiti od Googlea, Instagrama i Youtubea. Želim znati sve, a nema se više što reći. Odjednom Questlove iz Rootsa podijeli sliku male Gianne i Kobeja skupa i napiše “nadajmo se da nije istina ovo što kažu zadnji izvještaji, da Gianna nije bila u helikopteru”.

Bila je.

Letjeli su u Mamba Sports Academy na dječji košarkaški turnir, zajedno s Gianninim suigračicama i njihovim roditeljima. Prije samo par dana sam saznao da je Kobe na treninge i utakmice često putovao privatnim helikopterom da izbjegne kalifornijske prometne gužve.

Došao je u NBA ravno iz srednje škole. Uz Kevina Garnetta je odgovoran za val srednjoškolaca u NBA-ju te preskakanje sveučilišne košarke. Uzeli su ga Charlotte Hornetsi kao 13. pick, ali su ga odmah poslali u Lakerse za Vladu Divca. Prebogata karijera je iza njega – sve u dresu Lakersa. Čovjek je postao Angeleno, građanin L.A.-ja, simbol Kalifornije. Naslovi su stizali. Prvo u paru sa nezaustavljivim, ali ponekad lijenim Shaqom. Kobe nije htio dijeliti ovlasti u ekipi s nekim tko ne daje sve od sebe, kako na utakmicama tako i na treninzima. Kobe se približavao kraju ugovora, front office se bojao da će izgubiti Kobeja ako zadrže Shaqa. Shaq je mijenjan, vodstvo se odlučilo kladiti na Kobeja. U početku je bilo teško, ali pogriješili nisu. Kasnije im je donio još dva naslova prvaka, još malo prstenja za pobjedničku povorku i mahanje ostatku lige.

Kobe se susretao s brojnim kritikama. Šutira previše. Ne dodaje uopće. Preintenzivan je prema suigračima. Očekuje potpunu predanost od svakog u svojoj okolini, ponekad do te mjere da postane okrutan ako ne daješ sve od sebe. Ali je uvijek bio pobjednik. Imao je taj “mamba mentality”. Pojam koji danas koriste i ljudi koji nikad nisu primili košarkašku loptu u ruke.

Tijelo ga je u jednom trenutku počelo izdavati. Morao se prilagoditi, morao je prihvatiti da više nije dominantna superzvijezda koja može sve sama. Prihvatio je da postoje i druge stvari osim košarke. Oprostio se od košarke u prekrasnom pismu koje je postalo kratki animirani film. Film koji je dobio Oscara. To je Kobe Bryant. Pobjednik svugdje i uvijek.

Promijenio je puno toga. Od velikih stvari poput svijeta košarke i svijeta sporta pa sve do manjih stvari koje su postale velike stvari. Prije Kobeja gotovo da nismo mogli zamisliti niske košarkaške tenisice. On i Nike su odlučili dati njegovim gležnjevima više slobode i samim tim su promijenili svijet sportske opreme, mode i biznisa. Ne, uglavnom ne volim njegove modele tenisica, podsjećaju me previše na nogometne šuze, ali mu moram odati počast na viziji.

Nabrajati njegova osobna postignuća? Trajalo bi cijelu vječnost. I bila bi to lijepa vječnost. Danas se fokusirajmo na danas.

Košarkaške zvijezde se opraštaju od Kobeja (baš kao i nogometne). U Staples Centru, domu Lakersa je održana dodjela Grammy nagrada koja je bila u znaku Kobeja, ispred dvorane su se okupljali fanovi koji su palili svijeće i polagali vijence. Diljem NBA terena je odana počast Kobeju u obliku namjernog isteka napada (24 sekunde, baš kao i broj koji je nosio u drugoj polovici karijere). Greg Popovich tješi DeMara Derozana koji je kao klinac u Comptonu htio biti kao Kobe. Trae Young grli majku u suzama. Tyson Chandler bulji u prazno. Bogdan Bogdanović podsjeća svijet koliki utjecaj je Kobe imao na svaki dio globusa.

Košarka je ostala bez jednog od najvećih ambasadora. Znatan dio čovječanstva je ostao bez junaka iz djetinjstva. Vanessa Bryant je ostala bez muža i djeteta. Ja sam ostao bez maramica. Hvala svima koji su me se sjetili. Nisam bitan ja u cijeloj ovoj priči, ali s ovim svijetom mogu polaziti samo od sebe.

Bit će sve okej. Samo sada nije.

Počivao u miru, hvala na lekcijama, hvala na sjećanjima.