Sport

dokle?

Banner300


Nogomet korporacijama umjesto navijačima – i finale Lige prvaka je ogledalo sadašnjosti

Piše , Objavljeno

Nema veze PSG s finalom Lige prvaka (LOL), samo smo ih uzeli za naslovnu kao simbol brandiranja nogometa i pogodovanja korporacijama.

Finale ovogodišnje Lige prvaka igrat će se 1. lipnja na stadionu Wanda Metropolitano u Madridu, a osim što znamo da zahvaljujući Ronaldu tamo neće biti domaćina Atletico Madrida i Simeoneovih ratnika, znamo i da će tek polovica karata doći u ruke navijača. Ok, 53.5 % da budemo sasvim precizni, ali stanje bi bilo alarmantno i da je brojka puno veća. Tako će samo 34 000 karata od punog kapaciteta (63 500) ići u ruke navijačima ona dva kluba koji će se naći u finalu, jedan mali dio u generalni sale, a više od 25 000 karata otpada organizacijskim odborima, UEFI, savezima, sponzorima i korporacijama. Ukratko, onima za koje najčešće kažemo kako su došli samo lupiti selfie, objaviti story ili se kur*iti bez pravog interesa za zbivanja na terenu.

Drugi problem definitivno su cijene ulaznica. U Hrvatskoj smo naviknuli na kukanje pa mislimo kako su stvari samo nama skupe, no realnost je drugačija. Na utakmicama Lige prvaka transparentima, potpuno otvoreno prosvjeduju njemački, engleski i španjolski navijači, upozoravajući kako cijene odlaze u nebo, sve dalje od mogućnosti onih kojima je nogomet inicijalno i trebao biti dostupna zabava i razbibriga. Tako će u Madridu najjeftinije ulaznice koštati 70 €, a one najskuplje čak 600 €, iako nema sumnje da će cijene na crnom tržištu dosezati i kudikamo veće cifre. Naravno, kapitalizam čini svoje pa cijela priča ne staje samo na ulaznicama. Na prošlogodišnjem finalu između Real Madrida i Liverpoola, španjolski su navijači vraćali već kupljene ulaznice jer su shvatili da su cijene letova i smještaja za Kijev tih dana značajno skuplje nego li su inače. U grebanju za svoj dio kolača naprosto svi vide priliku pa bi barem UEFA trebala učiniti najmanje što može – ne otežavati dodatno situaciju, pod pretpostavkom da ionako neće pomoći.

Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1986. godine svojevrsni je početak onoga što nazivamo prodajom nogometa. Pravo prijenosa imala je Televisa, koja je u dogovoru s Fifom odlučila da će se udarne utakmice prvenstva igrati u podne po lokalnom vremenu, a sve kako bi ogroman dio gledatelja, onaj europski, utakmice mogao gledati u idealnom, večernjem prime timeu. Naravno, kvaliteta igre je patila, igrači su izlagani velikim vrućinama i opasnostima, ali novac ne pita, a on je jedina vodilja već dulje vrijeme kad je profesionalni nogomet u pitanju i time vam nismo otkrili ništa nepoznato. S druge strane, El Clasico se u nekoliko navrata posljednjih godina igrao u podne po lokalnom vremenu jer je satnicu diktirao kineski kapital i novo tržište koje nije htjelo ustajati u gluho doba noći kako bi gledalo Ronalda, Messija, Balea, Neymara i Modrića. Iza tog šatro izlaska u susret, a ustvari golemog uzimanja love s Dalekog istoka, stoje isti interesi. I upravo zato navijači puno bolje platežne moći od nas prosvjeduju. Protest za njih nije nikakav ponižavajući iskaz vlastitog siromaštva ili pokazatelj da su klošari već legitimno pravo kojim žele izraziti nezadovoljstvo smjerom u kojem nogomet, ne da ide, već rapidno galopira i ne osvrće se.

.

‘Modern Life is Rubbish’ derali su se britpop velikani Blur početkom 90-ih, skupa sa braćom Gallagher iz Oasisa ili bolje rečeno protiv njih. Moderni nogomet je, dodali bi mnogi, postao isti takav.

TAGOVIliga prvaka nogomet nogometni novac pb uefa