Sport

Banner300


Zašto obožavamo i trebamo trash talk u sportu

Piše , Objavljeno

Prvo nas je prije nekoliko mjeseci oduševio film Uncut Gems braće Safdie, u kojem se pojavljuje i značajnu ulogu ima veliki Kevin Garnett, a onda je ESPN-ov dokumentarac o Bullsima naslova ‘The Last Dance’ dodatno potpirio vatru i bacio nas u sve one neizbježne rasprave poput je li bolja ratnička košarka 90-ih ili ova moderna snowflake flop košarka s milijun trica i bez poštenog kontakta. Sve je na kraju, naravno, stvar preferencije iako je neupitno da igra evoluira, no ono što nam više nedostaje od štemanja Detroit Bad Boysa definitivno je trash talk kakav je nekad bio. Tenzije i danas lako porastu na parketu, igrači se zakače, porječkaju, ali čak i više od same igre promijenila su se pravila na terenu. Što je dozvoljeno, za što ćeš možda dobiti tehničku, ali ništa više, kad je vrijeme za zamahnuti šakom, kad za ustuknuti, a kad za sjajno verbalno isprovocirati protivnika i potpuno ga poljuljati. Trash talk, sjajna i magična vještina onih koji su joj bili vični, a takvih je nekad bilo kudikamo više nego danas.

Logično, kad vidite kakve liga financijske kazne propisuje za i one najmanje kritike i neposluhe te za što sve suci kažnjavaju na terenu nije ni čudo da je sve skupa postalo malo prepristojno. Baš kao i u politički ponekad nepotrebno prekorektnom životu. Između govora mržnje, rasizma, prožvakanih seksističkih fora i svega ostalog što je s pravom postalo big no no te kastriranja svakog verbalnog dvoboja nekom bizarnom privilegijom ili obilježavanja nategnutom diskriminacijom postoji jedan cijeli veliki lijepi bazen ljudskog ophođenja u koji se nekada davno ubacio i trash talk. Kada to danas izgleda ovako, s pravom se pitate gdje je pošlo po zlu i što to dovraga gledamo.

Iako je sjajan igrač, Donovan Mitchell mora još puno toga napraviti na terenu da bi mogao na istu stranicu A4 papira s Michaelom Jordanom, Kobejem Bryantom, Garyjem Paytonom, Charlesom Barkleyjem, Kevinom Garnettom i (vjerovali ili ne) Larryjem Birdom. Njegov goofy look nije mu pretjerano išao u prilog ni kao igraču ni kao badassu, ali Larry je bio perfektan trash talker. O igračkim vještinama ionako sve znate. I naš Dražen svojedobno je na NBA parketima slovio za lika koji voli izmaltretirati protivnika verbalnim provokacijama. U boksu su u trash talku bili sjajni Muhamed Ali i Mike Tyson, koji su izluđivali protivnike dobacivanjem i kur*enjem u ringu. Ispostavilo se s punim pokrićem, ali za biti dobar trash talker morati biti prije svega puni samopouzdanja, što i objašnjava zašto se majstorima trash talka uglavnom smatraju igrači koji su ostvarili vrhunsku karijeru.

Na nogometnim terenima to su često bili ‘mesari’ poput Pepea, Johna Terryja, Gattusa ili Materazzija koji je, doduše prešavši mjeru dobrog ukusa, možda i odlučio pobjednika Svjetskog prvenstva. Nikome nije bilo lako izaći na kraj s Ibrahimovićem, pogotovo ne s Diegom Costom, no ruku na srce, čovjek usput i izgleda kao plaćeni ubojica pa je doživljaj autentičniji. Danas kada govorimo o najuspješnijim prgavcima i trash talkerima obično spominjemo Conora McGregora, Floyd Mayweathera, Draymonda Greena, a u svijetu tenisa potpuno neprilagođenog Nicka Kyrgiosa, no kako im se veseliti pored ovakve stare škole.

TAGOVIkošarka nogomet pb sport trash talk