Zabava

Banner300


Everlast – Love, war & the ghost of Whitey Ford

Bluzer i stara legenda kojoj možete zahvaliti na najbjeljem rap singlu "Jump Around" izbacio je novi album koji smo preslušali i donijeli presudu.

Piše , Objavljeno

everlast

everlast

Četvrti po redu album (ili peti ako bilo tko računa njegov irelevantni prvijenac iz devedesete) američkog kantautora koji je s hip-hopa prešao na blues-hop ili kako god nazivali žanr u kojem stvara, dokazao je da je Whitey još uvijek u formi i da je u stanju izroditi još nekoliko hitova prije nego ga svi zaboravimo.

Prva dva albuma bila su pravo otkriće i ako se potrudimo zaboraviti “Jump around” zaključit ćemo da je riječ i o Everlastovim najboljim uracima uopće. “White trash beautiful” pokazao je značajan pad u kvaliteti i izuzmemo li nekoliko solidnih pjesama, radilo se o istinski dosadnom albumu. Stoga, strah je bio opravdan kada smo načuli da je osnovao izdavačku kuću i započeo s radom na novom albumu.
Ipak, “Love…” je sasvim solidan album koji će zadovoljiti stare fanove i ako mediji izdanje poprate na bilo koji način, moglo bi se tu naći i nekoliko potencijalnih singlova (za početak, odmah ćemo istaknuti noisy verziju “Folsom prison blues” legendarnog Johnnya Casha).

Folsom Prison Blues

Naravno, nije to ništa revolucionarno, a prerada klasika je linija nepostojećeg otpora i modus operandi svakog starog rockera koji se pokušava vratiti “u igru”. Osjeća se i ponavljanje nekih uzoraka koje smo navikli čuti na njegovim prethodnim albumima, ali ako ništa drugo, barem je prebolio svoju “staru ljubav” pa nas više ne davi ljubavnim žalopojkama o kojima smo slušali puna tri jebena albuma.
Everlast je nadomak četrdesetoj što se primjećuje na izostanku hip-hop pjesama, ali isto tako i na većem broju laganica koje mu idu sve bolje i mogli bi pronaći svoje mjesto na radio stanicama koje se koncentriraju na country, blues i glazbu za umiruće.

Letters home from the garden od stone

Unatoč generalnom osjećaju da Everlast ponovno prdi jedno te isto, moramo priznati da se primjećuje određeni odmak od instrumentalnih zahvata na koje smo navikli, a i aranžmani zvuče bogatije, smislenije i svježije.
Ima ovdje materijala za nekoliko slušanja i album je neusporedivo bolji od onog prethodnog, ali daleko je sve to od prva dva (posebno prvog) albuma koja su predstavljala osvježenje na glazbenoj sceni. Pitanje je može li se uopće autor njegova kalibra ponovno nametnuti bez jakog zaleđa industrije, a upravo je to nasušno potrebno materijalu kojem nedostaje “punokrvnih” singlova. Daleko od toga da je pozicija na top listama ujedno i odraz kvalitete izvođača i njegova albuma, ali nažalost, takva je stvarnost moderne glazbe i bez jakih singlova album teško da će dospjeti do zasluženog broja slušatelja.

Idesh! preporuka:Stari debeli Irac nas je uvjerio da imamo razloga čekati njegov sljedeći album, ali nismo oduševljeni.

TAGOVIalbum blues everlast glazba hip hop Love the house of pain war and the ghost of Whitey Ford

Komentiraj