Film i TV

recenzija

Banner300


Django Unchained: Ljubavna oda nasilju

Piše , Objavljeno

Django Unchained, stilizirana posveta vesternima iznimno je brutalan ali i nevjerojatno zabavan uradak. Od Tarantina ništa manje nismo niti očekivali. Detalji u recenziji:

Django Unchained Poster

Jedan od najistaknutijih predstavnika špageti vesterna pored legendarnog Sergia Leonea svakako je i njegov imenjak Sergio Corbucci. Iako nije bio talentiran poput poput jedinog pravog Sergia, a snimao je i druge žanrove, uspio je izgraditi solidnu karijeru ponajviše obilježenu nasilnim špageti vesternima kojima su zajedničko bili psihpoatski negativci i hektolitri krvi. Iako je najpoznatiji naslov njegove karijere svakako kultni vestern Django s Francom Nerom (smatran jednim od najnasilnijih filmova svoga doba), Corbucci je nanizao nekoliko sličnih nepisivo krvavih naslova pa je primjerice njegov mračni vestern Il Grande Silenzio svojedobno bio zabranjen za prikazivanje u brojnim zemljama upravo zbog eksplicitno prikazivanja nasilja. Mi Corbuccia volimo i zbog činjenice da je često za uloge castao legendarnog filmskog B negativca Jacka Palancea, jednog od onih velikih glumaca koji, iz nekog razloga, nikada nije ostvario karijeru kakvu je trebao (svježijim primjerom nam se čini Michael Madsen).

Tarantinova inspiracija – originalni Django:

Radeći u videoteci, Quentin Tarantino se doista nagledao svega i svačega, a tijekom svoje filmske karijere snima isključivo filmove kakve je nekada gledao i koji su itekako pod utjecajem te njegove videotekarske faze. Nikada nije skrivao da obožava kung fu filmove, blacksploitation naslove i uglavnom bilo kakve eksploatacijske niskobudžetne akcijske naslove te vesterne.

Tarantinov prvi pravi vestern

Zanimljiv je i podatak kako Tarantino posebno cijeni film Blow Out legendarnog Briana DePalme (zato je i uzeo zvijezdu tog filma Johna Travoltu za ulogu u Paklenom šundu) koji je imao tu nesreću da ga zbog sličnog pristupa sedmoj umjetnosti nazivaju plagijatorom ili Hitchcockovim imitatorom dok se danas, zahvaljujući Tarantinu, takve filmaše smatra postmodernističkim majstorima a njihovo je ‘potkradanje’ drugih postalo vrlo cool.

Nakon što je napisao scenarij Od sumraka do zore koji spaja vesterne i vampire, nakon što je drugi dio Kill Billa snimio u formi suvremenog vesterna te je prvih pola sata Nemilosrdnih gadova snimio po uzoru na Bilo jednom na Divljem zapadu Sergia Leonea, Tarantino je konačno odlučio snimiti svoj prvi pravi vestern. Odluka je, nimalo čudno, pala na Corbuccijeva Djanga iako se ovdje ne radi o remakeu tog kultnog naslova već je ispravnije reći kako je taj film poslužio kao inspiracija za Odbjeglog Djanga.

Priča filma fokusira se na Djanga nakon što ga iz ropstva oslobađa lovac na ucjene dr. Schultz kako bi mu ovaj u zamjenu pomogao uhvatiti trojicu bjegunaca koje on može prepoznati jer su bili predradnici na plantaži na kojoj je robovao. Na kraju će njih dvojica zajedno provesti zimu loveći odbjegle kriminalce te će krenuti u potragu za Djangovom suprugom koja je sada u vlasništvu psihpatskog vlasnika jedne južnjačke plantaže.

Jedina zamjerka jest da je – predobar

Dakle, priča je u odnosu na original podosta izmijenjena ali su ostali glavni sastojci koje potom Tarantino dodatno začinio i obogatio na njemu svojstven način. Kada nije u formi onda je Tarantino u stanju snimiti iritantne podbačaje (njegov segment u Četiri sobe, Otporan na smrt) ali kada je onaj pravi Tarantino u akciji rezultat je originalan i neponovljiv. A takav je slučaj s Odbjeglim Djangom.

 

Očekivano zanimljiv scenarij, s povremeno izlomljenom fabularnom strukturom, oduševljava genijalno napisanim i urnebesno zabavnim dijalozima koje će filmofili još dugo citirati. Istovremeno, Tarantino je sve bolji redatelj iz filma u film pa je Odbjegli Django izvrsno režiran i nadasve stiliziran film sa obiljem atraktivnih scena. Krv šprica na sve strane i komadići mozga se lijepe po zidovima, ali ima neke ljepote u svim tim prizorima dok crvena krv šprica bijelim poljima pamuka, a nakon svega tu je i obilje crnog humora u potpuno neočekivanim situacijama. Pridodajte tome standardno dobar odabir glazbe i uistinu impresivnu glumačku ekipu (svi ali baš svi su sjajni od psihopatskog Lea, preko strahovito simpatičnog i razigranog Waltza, uvjerljivog Foxxa, simpatične epizode Dona Johnsona pa sve do izvrsnog Samuela L. Jacksona u netipičnom izdanju) i jasno je da smo dobili još jedan Tarantinov naslov koji zaslužuje više gledanja. Film obiluje i nizom referenci na hrpu drugih poznatih i češće nepoznatih naslova (na spomenuti Corbuccijev Il Grande Silenzio, borilačke filmove Anga Leea ili Yimou Zhanga, Mandingo Richarda Fleischera da spomenemo samo neke).

Django (Jamie Foxx) i Dr. King Schultz (Christoph Waltz)

Django (Jamie Foxx) i Dr. King Schultz (Christoph Waltz)

Jedina eventualna zamjerka filmu u biti je greška ponovljena iz Nemilosrdnih gadova. Naime, taj film započinje s impresivnih tridesetak minuta čiju kvalitetu više ne uspijeva doseći do samog kraja, a slična je stvar i sa Djangom. Početni dio filma sve do trenutka dok ne pronađu trojicu bivših predradnika toliko je savršen, da sve ono što slijedi ipak ostaje blijeđe.

TAGOVIdjango django unchained Quentin Tarantino recenzija filma

Komentiraj