Film i TV

da se nas pita

Banner300


Čudesni svjetovi koji tek čekaju ekranizaciju

Od brojnih književnih velikana u žanru fantastike, Robert E. Howard, J. R. R. Tolkien, C. S. Lewis i G. R. R. Martin dobili su svoje ekranizacije, ono što su Ursuli LeGuin napravili ne bi se baš moglo ekranizacijom nazvati, a svi ostali čekaju na red

Piše , Objavljeno

U davna vremena prije Petera Jacksona i prije nego što se HBO poduhvatio “Pjesme leda i vatre“, ljubitelji fantastike bili su uglavnom ograničeni na knjiške užitke. Na filmu su mogli gledati – ukoliko nisu bili previše zahtjevni – stop-motion bajke Raya Harryhausena poput “Sinbadovog sedmog putovanja“, ne baš vjernu Miliusovu adaptaciju HowardovogConana barbara” (Milius je u film koji je proslavio Schwarzeneggera udrobio više svog neprodatog scenarija o Džingis-kanu nego izvorne Howardove karakterizacije), zanimljiv pokušaj Ridleya Scotta “Legend” u kojem Tom Cruise priča sa životinjama i spašava princezu, te “Willow” Stevena Spielberga i Rona Howarda (bio je tu i “Krull” s Richardom Chamberlainom, ali što ga manje spominjemo to bolje).

Već za “Willow” se pričalo da je nastao zato što su autori htjeli ekranizirati “Gospodara prstenova” ali su popušili za prava (tako je zbilja nastao jedan film, ali bio je to “Excalibur” Johna Boormana). Kad je napredak filmske tehnologije, naročito na polju digitalnih efekata, nakon Lucasovih “Ratova zvijezda” (koji su i sami mač-i-magija vrlo tanko prerušeni u zannstvenu fantastiku) srušio branu za uvjerljivo prikazivanje čarolije na ekranu, a Peter Jackson dokazao da se od literarnog klasika fantastičnog žanra može napraviti mega-blockbuster, filmaši su se počeli okretati klasicima žanra “mača i magije” sa željom da ponove taj uspjeh. Za početak se nisu makli mnogo dalje od Tolkiena – njegov prijatelj i kolega oksfordski profesor C. S. Lewis im je sa serijalom o “Narniji” dao dovoljno materijala za niz sasvim solidnih filmova. Barem još nije došao na red Terry Brooks sa svojim serijalom o “Shannari“, čiji je prvi dio “Mač od Shannare” (u bivšoj državi preveden prije Tolkiena!) besramna egzaktna kopija “Gospodara prstenova”; navodno je drugi dio “Elfstones of Shannara” trenutno u predprodukciji kod Warner Brosa.

Svojim formatom – debele knjige u više nastavaka – fantasy serijali su čak pogodniji za televiziju nego za kina, jer ima dovoljno mjesta za sve priče, likove i detalje; to je dokazao kablovski TNT adaptirajući 2001. žensko viđenje legende o kralju Arthuru, “Magle Avalona” Marion Zimmer Bradley, i oborivši rekorde gledanosti za kablovsku seriju. Nakon toga, još veći mega-uspjeh postigao je HBO uzevši još uvijek nedovršeni serijal Georgea R. R. Martina “Pjesma vatre i leda” (s tim što je cijela serija dobila naslov po prvom nastavku, “Igra prijestolja“) i oduševivši i publiku i kritiku tom “obitelji Soprano s mačevima i zmajevima”. Nažalost, mnogo manje uspjeha imao je SciFi Channel ekranizirajući remek-djelo žanra, “Zemljomorje” Ursule LeGuin; u besmislenom pokušaju da naprave “svoj Gospodar prstenova/Harryja Pottera”, toliko su prekrojili (čitaj:unakazili) radnju da se te ekranizacije sama LeGuin bila prisiljena vrlo žučno odreći. Postoji i japanska animirana adaptacija “Zemljomorja”; i u njoj se autor Goro Miyazake (sin slavnog Hayaoa) poduhvatio tolikog prekrajanja radnje da se ni to LeGuin nije svidjelo, ali je nevoljko priznala da se barem to događa u njezinom svijetu, onakvom “Zemljomorju” kakvo je ona zamislila. Na pravu ekranizaciju originalne trilogije – “Čarobnjak Zemljomorja”, “Grobovi Atuana” i “Najdalja obala” publika će se izgleda još itekako načekati.

Kada se Tarantino dohvati ‘Slomljenog mača’

SciFi Earthsea:ne samo da nije sličilo na ono što je Ursula LeGuin napisala, nego nije sličilo ni na što

SciFi Earthsea:ne samo da nije sličilo na ono što je Ursula LeGuin napisala, nego nije sličilo ni na što

Inače, potaknuti uspjesima “Gospodara prstenova”, i Nijemci su odlučili televizijski adaptirati originalne mitove koji su inspirirali Wagnera a i Tolkien se služio njima, u TV seriji “Prsten Nibelunga“. Ali, germanska pučka epika neizbrušena spisateljskom maštom bila je, onako sirova i surova, dostatna tek za operni libreto (ne baš najzahtjevniju književnu podvrstu) i kod sad već razmažene publike nije mogla polučiti veći uspjeh.

Na adaptaciju – filmsku ili televizijsku – još uvijek čekaju brojne legende žanra. Ne možemo se ne zapitati što bi npr. jedan Quentin Tarantino napravio sa “Slomljenim mačem” Poula Andersona, izvorno objavljenim nekoliko mjeseci prije “Gospodara prstenova”, koji je prema Tolkienu ono što je špageti-vestern prema klasičnom holivudskom:ima tu i ratnika, junaka, i patuljaka i vilenjaka, ali svi su redom amoralni, zli i sebični.

Slomljeni mač:

Slomljeni mač:

Legendarni desetljećima pisani serijal Fritza Leibera – čovjeka koji je i skovao izraz “mač i magija” – o Fafhrdu i Sivom Mišaru, dvojici nerazdvojnih prijatelja i vrsnih mačevalaca od kojih je jedan sjevernjački barbar a drugi gradski ulični štakor, nastao kao odgovor na kojekakve nadljude poput Tarzana, Conana ili princa Valijanta, niz je silno uzbudljivih i nadasve duhovitih pripovjedaka koje ne bi mogao ekranizirati baš bilo tko, a da u njemu ostane sve ono što je Leibera učinilo legendom. Bogati i maštoviti svijet Nehwon u koji je taj majstor pripovjedanja smjestio svoje junake, ne baš nadljude nego dobre borce i vješte lopove s brojnim vrlinama ali i manama, sliči Zemlji par stoljeća prije naše ere (u jednom trenutku taj dvojac čak čarobnjački dospije u Fenikiju tog doba i nakon jedne pustolovine u Perziji vrati se na svoj svijet):živ, bogat i uzbudljiv dovoljno da pored čitatelja privuče i gledatelje.

Fafhrd i Sivi Mišar, Mujo i Haso mača-i-magije, samo traže pravi odabir glumaca i hit je tu

Fafhrd i Sivi Mišar, Mujo i Haso mača-i-magije, samo traže pravi odabir glumaca i hit je tu

Uwe Boll bi se trebao uloviti Jordana

Brojni “post-Tolkienovci”, koji najčešće svojim djelima – obično trilogijama po uzoru na oksfordskog profesora – postižu veliki uspjeh, nakon Jacksonove žetve Oscara i dolara postali su pravi mamac za Hollywood:Raymond Feist, Terry Goodkind, Christopher Paolozzi… Neki od njih već su rezervirani od strane Hollywooda, ali je upitno kad će i hoće li uopće doći na red, jer čak i kultni status kod čitatelja nije uvijek garancija uspješnosti takvih megaprojekata, koji ipak nisu nešto što njemački štanceri poput, da prostite, Uwea Bolla mogu snimiti nekom sićom izmuzenom iz sustava poreznih olakšica koje su Bollu bile glavni izvor financiranja.

Većina tih serijala uglavnom je na isti kalup, ako baš i nisu potpuno kopirali Tolkiena kao Terry Brooks; izdvajaju se dva, na suprotnim krajevimak ljestvice kvalitete. S jedne strane tu je Tad Williams s trilogijom o tri mača “Sjećanje, Tuga i Trn” koja je prevedena i kod nas – briljantno razrađena do najmanjih detalja, originalna i uzbudljiva, doslovno plače za ekraniziranjem – ali Williams se već žalio da je zamijetio izrazit nedostatak holivudskih producenata s debelim čekovnim knjižicama, za koje je nakon Jacksonove trilogije i HBO-ove serije očekivao da će i na njegova vrata zakucati. Na drugom kraju ljestvice je pak prenapuhani serijal “Kotač vremenaRoberta Jordana, toliko razvučen od nemila do nedraga u bezbroj knjiga – zlobniji poznavatelji fantastike zovu ga “Kotač prekovremenog” – da ga autor nije stigao završiti prije smrti, i sad ga nastavljači dopisuju po njegovim bilješkama. Taj serijal je na engleskom, ili u njemačkom ili srpskom prijevodu, i kod nas stekao brojne manje zahtjevne obožavatelje, ali riječ je o totalno šabloniziranom i repetitivnom djelu napučenom s toliko stereotipnih likova i situacija da u svih osam, ili devet, ili deset knjiga nećete naći ništa što nije već bolje obrađeno na nekom drugom mjestu. Hm, kad bolje razmislimo, Boll i Jordan bi jedan drugom legli k’o budali šamar…

Melankolični Melniboneanac, 'blijedi princ ruševina', čeka svog redatelja. Elrica izgleda u Hollywoodu uopće nisu skužili

Melankolični Melniboneanac, ‘blijedi princ ruševina’, čeka svog redatelja. Elrica izgleda u Hollywoodu uopće nisu skužili

Ali se nadamo da će netko biti dovoljno razuman da sudski zabrani Bollu prilazak na manje od 100 metara djelima Michaela Moorcocka. Svi junaci tog velikog pisca iz ciklusa o “Vječnom junaku” bili bi iznimno atraktivni za film – Dorian Hawkmoon, Corum, Erekosë i drugi – ali u Moorcockovom opusu posebno se ističe Elric od Melnibonéa (ima ga i u hrvatskom prijevodu!), “bijeli vuk”, princ zle kobi, melankolični albino naoružan ukletim crnim mačem koji pije duše i o kojem bi, da u Hollywoodu ima imalo razuma, već postojao niz filmova. A posebna priča je humoristični “Svijet diska” kultnog i uspješnog Terryja Pratchetta, tu sam autor nije dao Hollywoodu ni blizu da mu ne bi vršljali po djelima, i dopustio je isključivo britanske TV adaptacije čiji je scenarij sam odobrio, a u kojima redovito glumi veliki obožavatelj i štovatelj sir Terryja, sir David “DelBoy” Jason.

Osim “post-Tolkienovaca”, cijeli niz klasičnih autora fantastike tek čeka da ih Hollywood otkrije, od Clarka Ashtona Smitha (“Hyperborea”, “Zotique”) i Jacka Vancea (“Lyonesse”) do Andre Norton (“Witch World”); za neke je možda i bolje da ih ne otkriju, kad pogledamo što se dogodilo sa “Zemljomorjem” LeGuinove u verziji SciFi Channela (koju je, inače, notorno nepažljiva Marjan Knjiga kod nas krčmila uz Slobodnu Dalmaciju u ciklusu “POVIJESNIH filmova” na DVD-u). Ali možda nešto ipak ispadne dobro; ljudski je nadati se, kao što se Gandalf nadao da će Frodo uprkos svemu stići do Mordora….

TAGOVIekranizacija fantastika fantasy Knjige književnost sf

Komentiraj