Film i TV

j.j. made it

Banner300


‘Felicity’ je najveća serija o kojoj se najmanje priča – J.J. Abramsova beba prije svega što je došlo poslije

Piše , Objavljeno

Jučer sam počeo gledati Felicity. Opet. Na uvodnoj špici se pokazalo ime J.J. Abramsa, jednog od najtraženijih stvaratelja modernog doba. I onda me flešalo još jedno ime. Directed by Matt Reeves. Kolike su šanse da je to TAJ Matt Reeves? Matt Reeves iza novih Planeta majmuna, Matt Reeves koji je uzeo Roberta Pattinsona za novog Batmana. Uzimam odmah mobitel, riskirajući da me cura prozove zbog skrolanja. Da, to je taj Matt Reeves. I onda me ošinulo.

Felicity je najveća serija o kojoj se skoro nikad ne priča. Uvijek imamo Sopranose, The Wire, čak i Abramsov Lost ulazi u priču zbog načina na koji je promijenio TV krajolik, ali Felicity nikad ne dobije kredita koliko zaslužuje.

U samo prvoj epizodi imaš J.J. Abramsa, Matta Reevesa i ružičastu Power Rangericu.

amy jo johnson power rangers

A ako nategneš kriterije – tu je i onaj vukodlak iz Underworlda (da, Underworld neće igrat veliku ulogu u ničijem životu ni popkulturnoj žeđi za 15 godina kao što ne igra ni sada).

Samo je izletila uvodna špica i sjetio sam se koliko volim tu seriju.

Da. 31-godišnji lik koji je imao 10 godina kada je serija prvi put izašla. Naravno da ogroman dio moje ljubavi prema kovrčavoj studentici igra i nostalgija, ovo je prva serija koju sam svojim izborom gledao sa sestrom, prvi put da nam roditelji nisu diktirali što ćemo gledati. Beverly Hills (mojoj majci Beberi Hils) i Melrose Place, meksičke sapunice prije i poslije škole, humoristične serije, sve se to gledalo obiteljski, ali Felicity je moj prvi izlet u samostalnost. I danas reagiram isto kad u jednoj epizodi čujem s TV-a “Kukoč with the 3”. Klinac u meni podivlja od sreće.

Sucker sam za coming of age priče, za hrpu tinejdžerski filmova (Booksmart, Kings of Summer, Boyhood, Mid90s), za hrpu tinejdžerskih serija (One Tree Hill, Dawson’s Creek, danas All American). Televizijska serija s realnim likovima i stvarnim problemima? Felicity je bila prototip. Prva epizoda? Izgleda kao film.

Umjetnost se transformira zajedno s tobom jer ju možeš suditi samo iz svoje kože (da, kažem da je Felicity umjetnost) pa sam tako drukčije doživio seriju u 31. godini života.

Djevojka gleda i rejdža sa komentarima “tko bi se tako ponašao, tko to radi?” na što odgovaram “ja bih to napravio sa 18”. Kvragu, napravio bih to i s 25. Treba dosta kruha jesti, čak u jednom momentu se i na integralni prebaciti jer je bolji, da skužiš način na koji svijet funkcionira. Felicity je naivna, romantična, iskrena, toliko neiskvarena da postane iritantno jako brzo, bez ikakva iskustva jer su je roditelji od malih nogu uzgajali (dap, tu riječ sam upotrijebio) da završi medicinu na Stanfordu, prestižnom sveučilištu u njihovom kalifornijskom susjedstvu. Uvijek s nosom u knjizi, strukturiranog rasporeda, nije išla na nijednu srednjoškolsku zabavu. I onda… Samo tako, odlučila se preseliti u New York jer Ben ide u New York, simpatija iz srednje s kojom je izmijenila tri rečenice.

Ako nikad niste napravili nešto potpuno glupo zbog crusha (jer ste vjerovali da je to ljubav vašeg života), ili lažete ili ste čitav život jako emotivno inteligentni te ste odrasli u cjelovitoj obitelji u kojoj su i roditelji iznimno emotivno inteligentni. Šanse za to? Male do nikakve. Kao nedorečena osoba često krivo biraš. Ili ne znaš izabrati. I to traje.

 

Ljubavni trokut između Felicity, Bena i Noela je jedan od poznatijih u pop-kulturi, kad je serija bila aktualna, stvarali su se klanovi jer naravno da je svatko znao koga točno Felicity mora izabrati. Ben je bio klasični sportaš, atletičar i plivač koji u slobodno vrijeme ide šutirati na koš kako bi se nosio sa svojim teškim trenucima dok je Noel bio osjećajni, intelektualni lik u džemperima koji je stalno nešto tipkao na svom računalu. Naravno da znaš s kim završi. Ili znaš li?

 

Felicity je valjda jedina serija u kojoj studenti zapravo studiraju. Idu na satove. Zamjeraju se profesorima s ulizivanjem ili nepoštivanjem zadataka. Odrađuju laboratorijske vježbe. Pišu ispite. I danas se sjetim završnih ispita koje su Felicity i njezini prijatelji morali proći, ne sjećam se kada je ijedno drugo televizijsko ostvarenje tako realno prikazalo stres. Studentski život nije samo marker i setting kroz koji se svi samo provlače, on djeluje stvarno.

Prošao bih puno tema vezanih za Felicity, ali ne želim udaviti pa ću pokušati kratko proći kroz neke. Pokušati! Vidjet ćemo kako će završiti.

Felicity je vjerojatno prva televizijska serija koja je na velikim ekranima neplošno prikazala gay lika (iako se sjećam i onog latino klinca iz My So Called Life). Javier je bio šef naše protagonistkinje, a trebao se i oženiti s njom da bi dobio zelenu kartu. Djelovao je stvarno. Nije bio epizodni lik kojeg su bacili u smeće nakon jedne do dvije epizode.

Pitanje seksualnog pristanka i silovanja je također obrađeno vrlo zrelo kada se u jednoj od epizoda Julie (roza Power Rangerica) predomislila usred odnosa. Izlasci iz ormara? Također prisutni. Niz važnih pitanja je postavljen u četiri sezone Felicity, što je ogromna stvar kad je u pitanju Warner Bros. serija na najvećim američkim TV postajama. Sad se puno serija bavi tim pitanjima i LGBTQ zajednica nije više samo comic relief kao što je nekoć nažalost bila, ali krajem devedesetih je društvo teško prihvaćalo takva pitanja. Felicity was here.

Meni uvjerljivo najzanimljiviji aspekt Felicity je savršeno uhvaćen duh vremena. Neki zapleti se uopće ne bi ostvarili u današnje vrijeme jer bi se sve riješilo uz nekoliko poruka na Whatsappu. Današnji klinci će teško ikada moći shvatiti Felicity u potpunosti. Jer nisu nikad ostavljali poruke na papirićima. Nikad nisu morali prenijeti poruku cimeru jer cimera nije bilo kad je mama navratila. Danas više ljudi uglavnom ne ulijeću u sobe i živote jer se najave unaprijed. Felicity je svjedočanstvo kako nas je tehnologija promijenila kao društvo. Jedan od dvojice likova koje Felicity važe cijelo vrijeme, Noel, je web-dizajner na prijelazu milenija. Balonasti Mac, rudimentarne web-tražilice, nepostojanje mobitela na svakom koraku. Osjetiš to vrijeme kroz oči. Čak i Felicity šalje kazete prijateljici u Santa Fe. Preteča voice messagea kojoj treba tjedan dana da stigne na odredište. Ova serija je svjedočanstvo nekim prošlim vremenima kada nismo gutali ekrane i kad nismo bili progutani ekranima. Tada su rijetki imali kamere. Kao npr. Sean, Benov cimer koji je snimao dokumentarac s likovima. Cijela epizoda je gotovo ustrojena tako (ako se dobro sjećam). Je li ovo J.J. Abramsov preludij za Cloverfield nastao nakon uspjeha Vještice iz Blaira? Uvjerljivo da. Sad imamo kamere na svakom koraku, dokumentiramo život svake sekunde, a vrijednost tih snimki je nikakva, prolazna i nevažna. Većina ih se izbriše za 24 sata. Ostavljamo trag, ali preskačemo tuđi. Znaš da da.

Moda i frizure? Džemperi i pramenovi? Teško putovanje kroz vrijeme. I dan danas znamo te cure koje vole jesen i džempere, a mi volimo njih. Felicity je prototip.

Kamera je vrhunska, pogotovo za televizijsku seriju. Neki izbori kutova su genijalni i siguran sam da su utjecali na daljnje TV stvaralaštvo. Slowmotion, New York koji miriši na jesen gotovo čitavo vrijeme, New York kakvog više gotovo nikad ne vidimo ni u serijama ni u filmovima. Nema neonskih svjetala, nema kriminala, nema glamura, sve je tako obično i… pa… pješački. Na dobar način pješački.

Osim već spomenute epizode s dokumentarcem, ima i jedna Twilight Zone epizoda. J.J. Abrams se igrao s mrežnom televizijom, inače se tvorci krajem devedesetih nisu usudili drastično eksperimentirati sa svojim tvorevinama, ali Abramsa nije bilo strah. 4 sezone s dvadesetak epizoda po sezoni, puno je to prostora, puno prilika za prazan hod. I bilo ga je, ali u njemu se savršeno reflektiraju neke svakidašnje situacije, običnost života.

Abrams kroz svoje stvaralaštvo često prikazuje likove koji se traže, likove koji imaju probleme s roditeljima, poglavito očevima. Felicity? Jennifer Garner u Alias? Rei u Star Warsima koja je praktički preslika Felicity? Jack u Lostu? Njegov problem je, i ovo nije samo moja teorija, čuo sam ju dovoljno puta, završavanje priča. Hrpu projekata napusti prije nego završe. Odličan je u započinjanju priča, slavan je zahvaljujući svojoj mystery box tehnici pričanja priča, tvrdi da kao autor ne moraš odmah znati kraj da možeš uživati u storytellingu. Zato je i podrijetlo Rei u Star Warsima problem, nisu od početka znali kako žele završiti. I Abrams je završio Star Warse. Nezadovoljavajuće, uz puno uplitanja Disneya u proces.

Felicity je jedini projekt u kojem je bio od početka do kraja. Vide se mane, ali to je dio cijelog putovanja. I s njima moraš živjeti i raditi na tom da ih nadrasteš. Danas vidim Felicity drugim očima, ali i dalje sam isti klinac kad ju gledam. Nema smisla? Nemaju ni polarni medvjedi na tropskom otoku u Lostu. Ne mora sve imati smisla. Samo moraš prihvatiti ono što je tu. A sad je Felicity tu, bar za mene, jedva sam iskopao gdje ju mogu gledati. Soundtrack za TV emitiranje je bio drukčiji od ovih DVD verzija, prokleta autorska prava, ali je atmosfera i dalje tu. Opet ću morati prihvatiti da se ošišala, te kovrče. Smiješni ljudi koji mijenjaju frizuru jer je to izjava svijetu kako se okreće nova stranica. Takvi ljudi postoje. Ja sam nekad taj lik. Prihvaćanje. Felicity je prototip.

TAGOVIfelicity klasik tv serije najbolje serije serije TV serije