Film i TV

cjelodnevni binge

Banner300


Izašla je četvrta sezona “La Casa de Papel” i odgledala sam ju u jednom danu

Piše , Objavljeno

Za one koji do pred par tjedana nisu ni imali Netflix pa još nisu upoznati s njegovim brojnim, dobrim serijama ili za one kojima Money Heist, ili u originalu La Casa de Papel još nije došla pod ruku – radi se o najgledanijoj ne-engleskoj seriji na Netflixu. A ako vam to još uvijek što znači – serija na IMDB-u ima visoku ocjenu 8.5.

Pred nekoliko dana izašla je četvrta sezona čijih smo osam epizoda pogledali u jednom dahu. O čemu se uopće radi,  što je tako dobro u ovoj seriji, a što loše, i čemu sav taj hype, pokušat ćemo odgovoriti u narednim redovima.

Screenshot (538)

O čemu se tu radi?

Casa de Papel ili u prijevodu “Kuća od papira” španjolska je krimi serija o osam pljačkaša koji napadaju španjolsku nacionalnu kovačnicu novca. Glavni među njima je “Profesor”, mozak čitave operacije, koji oko sebe okuplja grupu ljudi među kojima svaka osoba ima određen talent potreban za “pljačku stoljeća”. Pljačku koju je Profesor pomno osmišljavao čitav svoj život.

Nitko od lopova prije pljačke se nije poznavao, a jedni drugima ne znaju ni imena već se oslovljavaju po imenima svjetskih gradova. Tako tu imamo Berlina koji je vođa operacije u samoj tiskari, dvije djevojke Tokio i Nairobi, a tu je i srpski glumac Dario Perić, u seriji poznat kao Helsinki. Tu su još Rio, Moskva, Denver i Oslo, a svi skupa čine početni lopovski tim. Budući da se radi o napetoj kriminalističkoj seriji od više sezona, jasno je da neke likove gubimo, neke dobivamo kroz naredne sezone, no spoilers there.

Uz njih, još jedan od glavnih likova je istražiteljica Raquel koja čitavu prvu sezonu vodi pregovore sa Profesorom.

Screenshot (548)

Prve dvije sezone ekipa provodi u državnoj tiskarnici novca i tek na samom kraju druge sezone iz nje izlazi. Kako, nećemo odati, ali samo ćemo reći da bi bili sasvim zadovoljni i sretni da je serija završila upravo tamo. No, radi svoje enormne popularnosti i gledanosti koja je srušila neke ozbiljne rekorde na Netflixu, uslijedila je i treća sezona koja se nekima svidjela više, nekima manje.

Ako pitate mene, usrali su motku. Puno serija koje sam voljela puno manje uspjela sam odgledati od početka do kraja. Casa de Papel je serija koja me u prvoj sezoni oduševila na Breaking Bad nivou, da bi me u trećoj sezoni toliko razočarala da sam usred sezone odustala s gledanjem što se zbilja rijetko kada dogodi. Nakon toga četvrtu sezonu nisam ni očekivala pa me iznenadila vijest prošle godine da se serija ipak nastavlja. Izašla je pred nekoliko dana, a moj Facebook i Instagram feed je “gorio” od oduševljenih objava te su me čak i neki prijatelji čije TV i filmsko mišljenje izuzetno cijenim, uvjeravali kako se isplati pogledati. Pod viškom slobodnog vremena i nedostatka ideje što gledati, odlučih joj dati još jednu priliku.

Rezultat? U jednome danu, točnije nekih 12-13 sati odgledala sam čitavu seriju (prije početka četvrte sezone morala sam ipak završiti i treću).

Što je tako dobro u seriji?

Ovo je jedna od rijetkih serija u kojoj je karakterizacija likova toliko dobro i detaljno odrađena da je vrlo lako razumjeti i vezati se uz svakoga lika. Ničija osobnost nije plošna i to što netko ima manju ulogu ne znači da je njegov lik lošije ili površnije obrađen, što je u serijama često slučaj. Karakterizacija likova ujedno je i jedan od najjačih aduta serije. Ne odmaže ni činjenica što su neki od njih poprilično sexy, s obje strane spola.

Sama pljačka je emotivni rollercoaster, a naša odanost stalno skače između policije i kriminalaca, dok se pojam tko su “good guys”, a tko “bad guys” stalno mijenja.

Ono što razlikuje ovu seriju od većine je to što se tijekom dvije sezone mjesto radnje gotovo ne mijenja, a sama radnja se odvija oko jednog te istog događaja. Samim time, broj zapleta koji ova serija sadrži je upravo fascinantan, a uska radnja dopustila je povećanu posvećenost detaljima i karakterizaciji samih likova. Napetost je čitavo vrijeme na nivou i ne dopušta nam da stanemo nakon jedne epizode. Upravo iz tog razloga se i dogodi situacija da u jednome danu pogledaš čitavu sezonu.

Što ne valja?

Teško je pisati o tome što zamjeram seriji bez spojlanja, ali recimo da većina mojih prigovora ide radnji treće sezone te mi se u prvih nekoliko epizoda teško bilo oteti dojmu da je čitava sezona “sklepana” samo radi gledanosti te da serija nikad nije imala namjeru nadživjeti svoju drugu sezonu.

Ljepota njihovog zločina i pljačke u prve dvije sezone ležala je upravo u tome što je Profesor čitavog života planirao tu akciju i znao sljedećih 10 koraka svakog mogućeg scenarija. Treća sezona vrti se oko Tokyo čiji lik postaje iritantan i nepodnošljiv poput trogodišnjeg djeteta koje pati od tantruma.

Iako me prvih nekoliko epizoda treće sezone odvratilo od serije, kada sam je opet krenula gledati godinu dana kasnije, opet me uvukla i  nisam ju više uspoređivala s onom iz prve sezone i lakše sam se uživjela u neku novu radnju i zaplete.

Zaključak?

Četvrta sezona počinje dramatično. Serija odmah nabija intenzivan tempo i napetost se postiže momentalno. U ovoj sezoni zavoljela sam otkrivanje mekše strane pojedinih likova. Sezona je opet puna emotivnih rollercoastera i nabijena akcijom te konstantno drži gledatelja u neizvjesnosti radi čega se jedna epizoda vrlo lako pretvori u osam. A možemo li išta više u ovo doba izolacije tražiti ili htjeti od serije?

Na kraju krajeva, i dalje stojim pri mišljenju da su Money Heistu sasvim dovoljne bile dvije sezone. No, hoću li gledati i petu koja bi se, ako je suditi po završetku ove, sigurno trebala dogoditi? Hoću. Jednom kada svi izađemo iz ove karantene i serije se opet budu snimale.

I za kraj, poslušajmo pjesmu koja je svojevrsni zaštitni znak serije, i koja je od stare talijanske antifašističke pjesme napravila ljetni hit 2018. godine.

TAGOVILa Casa del Papel Money Heist Netflix