Film i TV

dokle?

Banner300


Završio The Last Dance – ali kako možete tako bezobrazno zaboraviti Tonija Kukoča?

Piše , Objavljeno

Redatelj The Last Dancea Jason Hehir je 28 mjeseci proveo s najvećim likovima. Chicago Bullsima devedesetih. Njihovim facama na ekranima barem. Dao nam je deset veličanstvenih epizoda. Ali nešto fali. Fali Kukoč. Ima još propusta, ali znaš koji je najveći nama koji smo stasali uz ovog čarobnjaka koji je dijelio puno toga s Michaelom.

Evo, prijatelji i dan nakon što je sve završilo ne mogu pustiti.

poruka janijeva

Ne mogu ni ja.

Okej… Kužim. Jerry Kraus, mali bucmasti GM s 3P (problemom pretjerane perspiracije) je bio zaljubljen u Kukoča, a to je smetalo ostale. Trčao je usta kako je Kukoč novi Michael, a svi znamo kakav je Michaelov ego. Ne valja se s rogatim bosti. Nakon gledanja The Last Dancea znamo još više kako mu je malo dovoljno da probudi njegov natjecateljski duh koji zvecka lancima, natjecateljski duh koji opsjeda samog Jordana i uništava sve pred sobom sa samo jednim ciljem. Uzeti tu pobjedu, to duplo V koje život znači.

Ima ona jedna scena u kojoj Jordan vadi Jordan jedinice kako bi zaigrao u njima jedan posljednji put u Madison Square Gardenu, domu New York Knicksa – 1998. godine.

Te šuze su iz 1984. s tehnologijom iz 1984. što se pokazalo jasnim kada su Jordanu nakon utakmice čarape bile krvave. U toj sceni prije utakmice Jordan ponosno vadi jedinice, netko dobacuje da je Kukoč još bio u pelenama.

Samo tri godine nakon premijere Air Jordan 1 modela, Kukoč u Bormiju na svjetskom juniorskom prvenstvu trpa 11 od 12 trica Amerikancima.

Toliko o pelenama.

Sad kad sam to izbacio iz sustava…

Kukoč je u prve dvije epizode mogao dati koju pametnu o drugoj strani, o omraženom Jerryju – on je imao okej odnos s Jerryjem Krausom, možda i najvećim negativcem u seriji koji nije mogao govoriti u svoje ime jer je napustio ovaj svijet 2017. godine. Nakon što sam vidio da je Rodman dobio puno prostora, skoro čitavu treću epizodu, mislio sam da će i Kukoč dobiti barem pristojnih 10 minuta. Ništa. Još su ostali dobili montaže uz pjesme od Rakima, Beastie Boysa i ostalih faca. Trebala nam je jedna s Kukočem uz nekog Olivera. Ili bar TBF-om.

I sam Steve Kerr je reagirao na onu poznatu situaciju u kojoj je Kukoč izostavljen s promo fotke. Na originalnoj je bio Kukoč, u promo fotku je usađen Steve Kerr, sadašnji trener Golden State Warriorsa. Inače jako dobar lik, vrhunski sugovornik (bolji od Tonija, let’s be real), u današnje vrijeme je prepoznatljiviji od splitskog genijalca. Tonija, jel, ne Roka Ukića. A svakako pomaže i što je Kerr bio ESPN-ov analitičar ranije. Zna se tko je producirao The Last Dance. Pogađaš – ESPN.

Kad je tek počelo emitiranje serije, Kerr je gostovao na Lowe podcastu i rekao je nekih lijepih i teških riječi.

“I danas mi je neugodno. Vidjeti grafike za The Last Dance, promo materijale na kojima smo Michael, Dennis, Scottie, Phil i ja. Razumijem. Razlog zbog kojeg sam ja gore je što sam slavan jer sam trener Warriorsa i ljudi me prepoznaju, a možda ne bi prepoznali Tonija Kukoča, Luca Longleya ili Rona Harpera. Možda njihova lica ne znače puno mlađim generacijama jer je to bilo prije 22 godine. Ali Kukoč je trebao biti na toj fotki. Jer je bio nevjerojatan igrač.”

Čak je i Zlatan podijelio spornu montažu – uz klasične Zlatan fore o pobjeđivanju.

A znaš koji je original? JEL ZNAŠ? J E L Z N A Š???

Dobro.

Na Redditu je osvanula tema u kojoj također ističu ovu nepravednost uz par zanimljivih statističkih podataka. Ima u uvodnom postu zanimljivih podataka, ali najvažnije je što je u The Last Dance sezoni, u samom finišu, velikom finalu protiv Utah Jazza doprinos Kukoča sveden na… pa evo ne sjećam se, a imam okej sjećanje.

Kad se pričalo o petoj utakmici serije, Jordan je prikazan kako igra maksimalne minute, umoran, slomljen, teško mu. Ali je junak jer je izdržao. Breaking news – Jordan je imao 28 koševa. Pogodio 9 puta od 26 pokušaja. Da nije bilo Kukoča u toj utakmici, ne bi bilo ni upola napeto. Kukoč je gađao 11-13. 30 komada. Kako misliš da to nije zaslužilo spomen? Ili u seriji protiv Pacersa gdje je odigrao lavovski. Jeste čuli to na vašem Netflixu? Ni ja.

Također su propustili spomenuti da je zadnja prekrasna savršena akcija Jordanove karijere (kasnije se pokazalo da to ipak nije bila zadnja akcija jer se lik odlučio vratiti u Wizardse) nacrtana zapravo za Tonija koji je bio clutch igrač – što se vidjelo i u sezoni kad je Michael igrao baseball, a Pippen je htio zadnji šut koji je Phil Jackson povjerio Kukoču pa je Pippen odlučio ostati na klupi. Toni je trpao, nije bježao od velikih šutova.

Nisam ljut. Shvaćam koliko je teško napraviti dobar dokumentarac, pogotovo kad imaš na tisuće i tisuće sati materijala, a još i odlučiš neprestano skakati između prošlosti i “sadašnjosti” 1998. godine. Sigurno nije pomoglo ni to što je originalno datum premijere bio na samom završetku NBA sezone koja je poremećena najvećom svjetskom zdravstvenom krizom pa su autori dokumentarca morali zbrzati rad kako bi zadovoljili želje izoliranih fanova. Pitam se bismo li dobili drukčiji dokumentarac da smo čekali kraj lipnja, početak srpnja. Čak ni to. Pitam se bismo li dobili više Kukoča. I Harpera.

Rodila se i jedna teorija na društvenim mrežama koju nikako ne potpisujem. Naime, jedna od producentica je i arhivistica Nina Krstić koja je odgovorna za pronalazak odgovarajućih materijala za dokumentarac. Neki ovdašnji portali nisu propustili naglasiti da je Nina Krstić Srpkinja jer se to u naslovima itekako klika, a prosječni hrvatski glupan s internet priključkom lako zbraja 2 i 2 i kuži da zbroj nikako nije Kukočeva sedmica. Sigurno je ona kriva. LOL.

Evo što je Nina Krstić izjavila za IndieWire o svom pristupu građi.

“Za početak, koncentriram se na likove. Volim smisliti kako će se put likova razvijati kroz seriju. Volim zgrabiti sve intervjue za sve važne likove i pretvoriti ih u gledljive, jednosatne intervjue. Možeš vidjeti kako osoba raste i mijenja se i razvija se u ovom jednosatnom pregledu pa možeš dobiti i dojam kako se i serija razvija.”

Kompliciran proces. Možda Kukočevi intervjui nisu bili dovoljno simpatični. Bar sam ja dobio takav dojam ako je suditi prema svega (mislim) dvije njegove izjave u dokumentarcu.

Za Kukoča nije bilo mjesta. Carmen Electra je više bila unutra.

10 sati za Jordanovu karijeru od 1984. godine do 1998. godine, malo nešto prije, malo nešto poslije. Kužimo. Ali teško nam je podnijeti činjenicu da nismo vidjeli Tonija, da mu nije odano priznanje. Baš kao i taj ulazak u Kuću slavnih na koji se već predugo čeka. Treći strijelac momčadi, najbolji šesti igrač lige i za njega nema mjesta, a priča se svako malo o Johnu Paxsonu ili Steveu Kerru. Kužiš zašto me boli. Siguran sam da su i Australci jednako ljuti što Longleya nema unutra. Više sam vidio i naučio o Scottu Burrellu o kojem iskreno nisam znao apsolutno ništa, a sad znam da je došao u Bullse u toj Last Dance sezoni i osvojio prsten. Kukoč ih ima tri i dao je znatan doprinos svakom od ta tri prstena. Možemo pričati da je Kukoč četvrti najvažniji lik u Bullsima, ali nerijetko je bio drugi najbolji igrač na terenu, odmah iza Jordana. I veliki Jordan je nekad imao tešku utakmicu pa bi Kukoč preuzeo uzde, dovoljno ti govori onaj podatak gore o 30 komada Jazzu uz šut 11-13.

Da se Kukoč nije podredio momčadi, mogao je biti superzvijezda bilo gdje drugdje. Brojni internetdžije i analitičari tvrde da je naše gore list mogao biti prva napadačka sila u brojnim momčadima s prosjekom od 20-7-7. Najbolji europski igrač prije dolaska u NBA. Da nije bilo njega ne bi bilo Nowitzkog. Okej, bilo bi ga, ali možda ne bi dobio taj tretman. Znaš sve te kuteve kao i ja. Meni samo smeta što to nitko nije rekao. Rekli su “terorizirali su ga Michael i Pippen, Pippen ga je zaustavio na Olimpijadi u grupi potpuno, ali je u finalu Kukoč ojačao”. Super. Čestitam. Ali to nije dovoljno.

Slavlje u Grant Parku nakon osvojenog naslova, izlaze igrači s “kantama” prvaka. Izrezali Kukoča. Ni na samom kraju kada se u klasičnoj dokumentarističkoj ending scene formi prikazuje što je bilo nakon ’98. godine – Toni nije spomenut. Kukat ću za Kukoča zauvijek, pusti me sad. Nosim se s traumom na svoj način.

Gledat ću opet The Last Dance, nekim novim tempom od dosadašnjeg “dvije epizode ponedjeljkom” i siguran sam da ću i dalje žaliti što veličanstvena sedmica nije na ekranu onoliko koliko zaslužuje.

I realno…

Opraštamo se s tweetom, ruka podignuta u zraku nad tipkovnicom još uvijek.

TAGOVIchicago bulls Michael Jordan nba the last dance toni kukoč