Film i TV

Ovo bi se gledalo

Banner300


Filmovi naše mladosti koji zaslužuju novu, moderniziranu verziju

Piše , Objavljeno

Epidemija remakeova i rebootova opasno se širi svijetom filma, ali tu i tamo se nađe neki dragulj kojeg bi se definitivno mogli gledati u nekoj novoj, modernijoj verziji.

the neverending story

Nedavno smo se pozabavili hit filmovima iz naše mladosti koje nikako ne bi trebalo ponovno snimiti, a sada donosimo sasvim drugačiju priču. Naime, u moru svih tih silnih nepotrebnih remakeova i rebootova, nađe se i nekih naslova kojima bi dobro došlo lagano osvježenje, jer ih je vrijeme jednostavno pregazilo.

Da odmah napomenemo, većinu filmova s ove liste volimo pogledati i dan danas, te ih smatramo vrlo važnim elementima naše mladosti i odrastanja, ali kada pogledamo sasvim objektivno, radi se o zastarjelim konceptima s dosta loše glume i pretpotopnim specijalnim efektima, koji imaju određeni šarm, ali iz sadašnje perspektive ne funkcioniraju toliko dobro kao prije 30-ak godina. Zato, ako se već moraju raditi te proklete obrade, neka to bude za neki od ovih filmova!

Enemy Mine (Neprijateljski rudnik)

enemy mine

Godina: 1985.

O čemu se tu radi: Jedan od najvećih kino promašaja 80-ih godina prošlog stoljeća, Enemy Mine (nema previše veze s rudnikom, već se odnosi na frazu “moj neprijatelj“) priča priču o zakletim suparnicima, čovjeku Davidgeu (Dennis Quaid) i vanzemaljcu Jeribi (Louis Gossett Jr.), koji se igrom slučaju nađu na nepoznatom planetu, te moraju naučiti kako voditi ljubav (ne baš doslovno, premda Jeriba u jednom trenutku rađa, što je i dan danas traumatično iskustvo za gledanje), a ne rat. Krasnoća!

Zašto treba osvježenje: Iako za ono vrijeme izgleda izvrsno, te se može pohvaliti jako kvalitetnim specijalnim efektima i maskama, Enemy Mine je film u godinama i definitivno treba lagani face lift i prilagodbu današnjim gledateljima, koji nemaju toliki želudac za povremene patetične scene i djetinje uljepšavanje nekih situacija. Drugi je bitan razlog činjenica da je film žešće propao u kinima, a premda je u narednim godinama stekao vrlo snažnu fanovsku zajednicu, bila bi šteta da nove generacije ostanu zakinute za jednu ovako lijepu priču…

Tko i kako da rimejka: Pošto su za režiju originala bili kontaktirani i luđaci poput Lyncha i Gilliama, možda bi bilo fora da se netko od njih prihvati režije, a dobar bi izbor bili i nekakvi Španjolci ili Meksikanci koji znaju složiti napeticu, ali su jaki i na emotivnom planu, poput Alfonsa Cuaróna. A glavne uloge? Davidge je definitivno Michael Fassbender, a Jeriba je pljunuti Jay-Z.

Revenge of the Nerds (Osveta šmokljana)

nerds

Godina: 1984.

O čemu se tu radi: Prije svih tih Teorija velikog praska, Silicon Valleyja i vremena kada biti nerd zapravo znači biti cool, postojala je Osveta šmokljana, film toliko blesav, uvredljiv i iritantan, da ga nitko zapravo nije želio snimiti. Ne, doslovno, većina glavnih glumaca i sam redatelj filma ušli su u ovaj projekt samo zbog para ili šanse da se pojave na televiziji, a nisu niti sanjali da će im komedija o skupini totalnih outsidera na prestižnom fakultetu donijeti ogromnu slavu i čak tri nastavka.

Zašto treba osvježenje: Revenge of the Nerds uskoro navršava svoju 30. godišnjicu, tako da je pravo vrijeme za početi razmišljati o nekakvoj plastičnoj operaciji. Hvala bogu, mjesta za poboljšanje ima, jer originalni je film na kraju krajeva prilično blesava i ne pretjerano smiješna komedija, a o nastavcima da i ne pričamo. U protekla se tri desetljeća dogodila i jedna velika pop kulturna promjena, pa se danas ljudi čak i prave da su šmokljani, samo zato jer je to postalo toliko moderno, što znači da potencijalne publike ima. Rad na remakeu je počeo još davne 2006. godine, ali već nakon nekoliko dana snimanja cijela je produkcija ugašena zbog prilično lošeg materijala, tako da ćemo morati još malo pričekati na povratak šmokljana…

Tko i kako da rimejka: Jasno je da je ovakva priča kao stvorena za tatu Judda Apatowa, koji već ima iskustva sa sličnom tematikom (Freaks and Geeks). Što se pak glumačke postave tiče, ne moramo puno razmišljati: Jonah Hill (iako je trenutno prevelika faca za ovakve uloge), Michael Cera, Christopher Mintz-Plasse, Simon Helberg, Thomas Middleditch i ostatak poznate i nepoznate hollywoodske škvadre koja ionako izgleda kao da je ispala iz kakvog matematičkog kampa…

The NeverEnding Story (Beskrajna priča)

neverending story 1

Godina: 1984.

O čemu se tu radi: Drugi klasik s ove liste koji je djelo Wolfganga Petersena (i Enemy Mine je njegova beba), The NeverEnding Story je zapravo ekranizacija istoimenog genijalnog fantasy romana Michaela Endea, koji za nekoliko koplja šiša sve ove moderne plagijate (nećemo spominjati imena, ali recimo da se jedan od njih rimuje sa Trotter). Priča je to o dječaku Bastianu (Barret Oliver), koji od problema svakodnevnog života bježi u fantastični svijet misteriozne knjige i njezine neobične zemlje Fantazije. A kako zaboraviti Falcora, divovskog bijelog letećeg psoglavog zmaja… fuck yeah!

Zašto treba osvježenje: Koliko god specijalni efekti i prostetika izgledali dobro za film star 30 godina, ipak se radi o tehnologiji koja ima vrlo velika ograničenja, pogotovo kada se radi o fantaziji. Kao klincima nam je sve to bilo genijalno za gledati, ali nostalgija vrlo često zna biti neobjektivna, pa u današnje vrijeme ovaj film izgleda pomalo jezivo… kao kakva horor lutkarska predstava na tripu. Niti sam Michael Ende nije bio zadovoljan ekranizacijom svog predloška, pa eto, barem da ga se posthumano nagradi filmom kakvog ova priča zaslužuje.

Tko i kako da rimejka: Kada govorimo o fantasyu, na pamet nam padaju dva imena: Peter Jackson i Guillermo del Toro. Obojica već imaju obilje prakse na ovom terenu, vole takvu tematiku i spremni su zapeti na barem dva-tri nastavka, koliko The NeverEnding Story realno zaslužuje. Što se tiče glumaca, teško je reći, pošto glavnu ulogu igra pubertetlija, ali sigurno bi se našao neki simpatični klinac spreman da naglo postane slavan, te za nekoliko godina završi kao teški alkoholičar i/ili narkoman…

Dune (Dina – Pješčani planet)

dune

Godina: 1984.

O čemu se tu radi: Znanstveno fantastični klasik Franka Herberta jedan je od najznačajnijih predstavnika žanra, pa kao takav sigurno zaslužuje kvalitetnu ekranizaciju. Davnih je 70-ih godina to pokušao legendarni nadrealist Jodorowsky, ali spaljeni megaloman kakav jest, to mu nije uspjelo. Zato se posla prihvatio jedan drugi luđak, David Lynch, koji 1984. godine snima Dune, epsku filmčinu o sukobu moćnih imperija i šačice pobunjenika, koji polažu pravo na Arrakis, planet prebogat najvrijednijom materijom u svemiru, “začinom”. Kyle MacLachlan, Jürgen Prochnow, Sting i hrpa drugih glumačkih teškaša, uz epske divovske crve i soundtrack od kojega se još uvijek naježimo… kakva filmčina!

Zašto treba osvježenje: I dan danas traju rasprave radi li se o remek-djelu ili teškom sranju, a mi smo ipak više naklonjeni onoj prvoj opciji. Ipak, kao i svaki SF s toliko epskom pričom, i ovome je potrebno malo osvježenja, jer 30 je godina ipak ostavilo traga. Razumna doza CGI ušminkavanja bi sigurno dobro došla, pogotovo pošto se radnja odvija kojih 20 tisuća godina u budućnosti. Kada se u obzir uzme i osebujan stil Davida Lyncha, koji ipak ne paše većini gledatelja, jasno je kako Dune kotira vrlo visoko na listi potrebnih remakeova.

Tko i kako da rimejka: Malo je tolikih faca u Hollywoodu koje bi mogle isfurati ovakav projekt, a kao potencijalne kandidate bismo izdvojili Ridleyja Scotta, Neilla Blomkampa i J.J. Abramsa. Zašto baš njih? Dva su jednostavna razloga: sva trojica dobro uravnotežuju CGI i akciju s dramom, te svi imaju dovoljno iskustva s ovim žanrom. Kao budali šamar bi legao jedan Christopher Nolan, ali o tome možemo samo sanjati… A tko bi utjelovio Muad’Diba? E to je već pitanje za milijun dolara, osim ako se ne radi o Kellanu Lutzu. U tom nas slučaju ništa više u vezi ovoga projekta ne bi zanimalo…

Honey, I Shrunk the Kids (Draga, smanjio sam djecu)

honey

Godina: 1989.

O čemu se tu radi: Klasična eighties obiteljska komedija o smušenom znanstveniku (Rick Moranis) koji razvije stroj za smanjivanje, te slučajno smanji svoju djecu. To se otprilike moglo zaključiti i iz naslova, a iako ova premisa na prvu loptu zvuči kao teško smeće kakvih je tih godina bilo stvarno mnogo (bila je to faza kada su svi pokušavali isfurati neki oblik smanjivanja/povećavanja ljudi, a u istu bismo kategoriju mogli svrstati i genijalni The Fly), nekim je čudom ovaj film uspio isplivati iz hrpe bezvezarija i zaraditi tone i tone love, što je uzrokovalo snimanje još dva katastrofalna nastavka.

Zašto treba osvježenje: Honey, I Shrunk the Kids je jedno od onih grešnih zadovoljstava za koje će svi reći da je bezvezna dječja glupost, ali će se sa suzom u oku prisjetiti mladenačkih dana i prvog gledanja na nekom istrošenom VHS-u. Da, film je blesav i nema apsolutno nikakvog smisla, ali tako je i sa svakim filmom Brendana Frasera, pa ih čovjek i dalje snima. Ova priča ima mnogo potencijala i u rukama kvalitetnog scenarista mogla bi ispasti stvarno zabavna obiteljska komedija.

Tko i kako da rimejka: Robert Zemeckis, Ivan Reitman ili netko od te stare garde idealan je izbor za režiju, klince koji su smanjeni možete probrati iz bilo koje od 1 800 Disneyevih produkcija, a ključan je odabir glumca za ulogu oca. Nekako nam smrdi da bi sve završilo s Adamom Sandlerom ili Brendanom Fraserom, a da se to uistinu dogodi, imali bismo isti odgovor kao u slučaju Dunea.

The Last Starfighter (Posljednji zvjezdani borac)

the last starfighter

Godina: 1984.

O čemu se tu radi: Dakle, zamislite da ste klinac i da najljepše dane mladosti provodite 80-ih godina prošlog stoljeća. Polagano počinje proboj računalnih igara i arkadnih konzola, MTV se širi poput kakve epidemije, a filmovi napokon mogu isporučiti malo kvalitetnije specijalne efekte. I onda, 1984. godine izlazi The Last Starfighter, priča o običnom mladiću Alexu (Lance Guest), koji živi u auto-prikolici i naizgled nema budućnosti, no posjeduje rijedak talent: najbolji je igrač video igrice Starfighter u cijelom svemiru. Upravo je ta igra test kojim vanzemaljci regrutiraju borce za rat protiv nadolazeće neprijateljske invazije, a Alex će postati njihova zadnja nada. I koji klinac ne bi zabrijao na ovakvu priču?!

Zašto treba osvježenje: The Last Starfighter je klasik i kao takvoga ga ne bi trebalo mijenjati, ali s godinama je prilično loše ostario, te polagano padao u zaborav. Današnji klinci pojma nemaju o ovom filmu i to svakako treba promijeniti, a natjerati ih da gledaju filmove stare 30 godina je teže nego objasniti im kako su zdrav život i škola važniji od lakih droga, alkohola, seksa i zajebancije.

Tko i kako da rimejka: Za ovo bi trebao neki razigrani geek koji zna kako složiti pravu dramu kada je to potrebno, poput Bryana Singera ili brata i sestre Wachowski. Dakle dodati neku dozu ozbiljnosti, ali zadržati taj dječji šarm koji je pratio original. U glavnoj ulozi pak vidimo nekakav mješanac coolera Zaca Efrona i zbunjole Justina Longa… recimo Shia LeBeouf iz faze prije nego je propucao? Zapravo, paše nam bilo tko s imalo karizme i osnovnim poznavanjem glume… dakle, svi osim Kellana Lutza!

Stargate (Zvjezdana vrata)

stargate

Godina: 1994.

O čemu se tu radi: Najmlađi od filmova s ove liste, originalni Stargate nije prošao baš najbolje u kinima, ali nekako nam se uvukao pod kožu neobičnom premisom i vrlo mističnom atmosferom, koja je itekako dobro kotirala u kinematografiji 90-ih godina prošlog stoljeća. Pukovnik Jack (Kurt Russell), od milja zvan Škiljo, vodi odred specijalaca kroz misterizona Zvjezdana vrata, artefakt pronađen u egipatskoj pustinji, koja će ih teleportirati do daleke planete na kojoj prebivaju stanovnici slični drevnim Egipćanima. Oni su u grdim problemima jer željeznom rukom i opakim pucaljkama teror nad njima vrši sam bog Ra i njegova vojska cyber-anubisa, pa će zle nasilnike, kako to obično biva u filmovima u kojima glumi Škiljo, biti potrebno naučiti koju lekciju o lijepom ponašanju…

Zašto treba osvježenje: Ako ćemo biti potpuno iskreni, Stargateu ne fali apsolutno ništa (čak i Roland Emmerich ponekad pogodi zrno). Film je savršen takav kakav jest, efekti su izvrsni, uloge savršeno pogođene, scenarij manje više štima… Jedini razlog zašto bismo voljeli pogledati novu verziju je iz čiste sebičnosti, jer dali su nam tako genijalnu priču s milijardu mogućnosti i onda je jednostavno… zaboravili. Dobro, fanovi će se zadovoljiti i vrlo kvalitetnom serijom koja je slijedila, ali film je ipak film, a mi bismo dali desno mudo da ga netko ponovno snimi. Makar se radilo o shot-for-shot remakeu!

Tko i kako da rimejka: Samo teškaši dolaze u obzir! Ono, ne priznajemo ništa manje od Jamesa Camerona, Stevena Spielberga, Ridleyja Scotta i te ekipe, jer Stargate ima toliko potencijala da osjećamo potrebu zakačiti prvi let za SAD i početi kucati od vrata do vrata svih živih producenata i natjerati ih da ovom konceptu daju još jednu šansu. A kada bi još nekako vratili Kurta Russella, ufff…evo, već smo se uznemirili od uzbuđenja!

Police Academy (Policijska akademija)

Police_Academy

Godina: 1984.

O čemu se tu radi: Zahvaljujući pet potpuno nepotrebnih nastavaka i bezbrojnim reprizama naših televizija, Policijska akademija je postala žešća sprdnja i pravi šund kojem se teško nasmijati kakvu god travulju pušili, ali mora se priznati da su prva dva nastavka bila prilično zabavna. Skupina društvenih otpadnika koji se prijavljuju na policijsku akademiju, njihov smušeni ravnatelj (genijalni George Gaynes, koji je, vjerovali ili ne, i dalje živ, te lagano ulazi u 98. godinu svog života) i hrpa nepredvidljiv prepreka na putu do uspjeha… školski primjer prave komedije 80-ih.

Zašto treba osvježenje: Maloumni nastavci su nam toliko ogadili ovaj serijal da jednostavno više ne možemo pogledati ništa što u sebi ima riječi “policijska” i “akademija“, ali nostalgija je kurva koja nam ne da mira, pa priželjkujemo da netko složi sasvim novu varijantu ovoga filma i prilagodi ga današnjem svijetu i humoru na koji su mlađe generacije navikle. Teško da bi se uspio isprati gorak okus, ali vrijedi pokušati…

Tko i kako da rimejka: Phil Lord i Christopher Miller (21 Jump Street, LEGO Movie) su pokazali da mogu i znaju snimati kvalitetne komedije, ali ako je vjerovati glasinama od prije dvije godine, remake bi trebao režirati novak Scott Zabielski. Pošto već neko vrijeme nema nikakvih novih informacija o ovom projektu, teško je reći stoji li ovo i dalje ili ne, ali tko god režirao ovo čudo bolje neka pronađe neku ulogu za Michaela Winslowa i njegove zvukove, jer taj čovjek zaslužuje svoje mjesto u svakom nastavku serijala!

The Running Man (Trkač)

the running man

Godina: 1987.

O čemu se tu radi: Mislili ste da smo zaboravili na barem jedan film Arnolda Schwarzeneggera? Nikada! The Running Man je jedan od manje poznatih akcića austrijskog Mr. Universea, što nije čudno pošto se radi o skupocjenoj ekranizaciji romana Stephena Kinga koja i dan danas izgleda kao i prije gotovo 30 godina: kao teški bullshit! Schwarzi glumi Bena Richardsa (uvijek ima takva prokleto američka imena, a čim zine vidi se da niti za 450 godina ne bi izgubio prepoznatljivi germanski naglasak), murjaka koji je optužen za zločin koji nije počinio. Naravno. Kako se radnja odvija u distopijskoj budućnosti, tako je i sama kazna distopijski nebulozna: osuđenici se moraju boriti za svoju slobodu i život u bizarnom i smrtonosnom TV showu The Running Man. Ne želimo odati kraj onima koji ovaj film još nisu gledali, ali pogodite tko preživi?

Zašto treba osvježenje: Vrijeme nije nimalo mazilo ovaj film, tako da iz današnje perspektive izgleda kao amaterski pokušaj nadobudnih srednjoškolaca da snime visokobudžetni spektakl, a glavni im je glumac ogromni bilder iz neke egzotične europske zemlje s nepresušnim izvorom prigodnih one-linera. Čovjek je tijekom filma mogao poginuti 300 puta, ali uvijek je našao vremena da kaže prigodnu pošalicu i tako uljepša zadnje trenutke života nekom jadnom psihopatu prije nego ga ukeba. Zapravo, kada bolje promislimo, The Running Man rastura!

Tko i kako da rimejka: Kao da je bitno… Uz sve te Hunger Gamese, Divergente i ostale distropijske nebuloze, ionako nitko živ ne bi gledao remake nekog tamo campy SF šunda iz 80-ih s glumcem čije nove filmove ne gledaju niti njegovi najveći fanovi. Jedina je šansa u igru nekako ubaciti Liama Neesona ili Dwaynea “Spasitelja Franšiza” Johnsona, ali sve nekako smrdi da je vrijeme Trkača daleko iza nas. Šmrc…

Masters of the Universe (Gospodari svemira)

masters

Godina: 1987.

O čemu se tu radi: Masters of the Universe iliti popularni He-Man dobio je svoju igranu verziju davne 1987. godine, kada je uloga naslovnog junaka pripala nikome drugome nego Dolphu Lundgrenu, poznatijem kao “glumcu kojem dajemo uloge kada želimo nekog sličnog Arnoldu Schwarzeneggeru, ali nemamo dovoljno para za platiti pravog Schwarzija“. Što je najgore, nabildani Šved nije bio najslabija karika ovoga filma, već tu titulu ponosno dijele katastrofalni scenarij i totalno trash specijalni efekti, koji su i za ono vrijeme daleko ispod razine gledljivog. Dvoje zaljubljenih tinejdžera koji pomažu He-Manu pronaći nekakav ključ i suprotstavljaju se moćnom Skeletoru? What the… ?!

Zašto treba osvježenje: Ovaj film ne treba obično osvježenje, ovaj film treba potpuni make-over. Dakle, horda od 200 vrhunskih stilista, najbolji svjetski plastični kirurzi, modni kreatori koji znaju što rade i još barem 150 milijuna dolara. Tek onda možemo govoriti o nečemu što se isplati snimiti i od čega možemo očekivati kakav-takav uspjeh. Originalni Masters of the Universe jednostavno treba zakopati u neku pustinju i sjetiti ga se svakih 10-ak godina, kao traumatičnu uspomenu na divne 80-e i vremena kada smo bez pogovora pušili svakakve gluposti…

Tko i kako da rimejka: Dvije riječi: Michael Bay! Da, znamo da ga svi hejtaju i svi su odjednom tako veliki obožavatelji starih crtanih Transformersa i taj je lik svima uništio djetinjstvo i sada će to isto učiniti s Nindža kornjačama (koje su, kao i Transformersi, uvijek slovili za vrhunsko ostvarenje teške i kompleksne znanstvene fantastike) i bla bla bla truč truč… ali ovaj je čovjek jednostavno najbolji izbor za film kalibra He-Man. Pošto je naslovni junak svjetlije puti i krasne plave kosice, u Hollywoodu je malo teže pronaći mrcinu koja mu u potpunosti odgovara (osim Kellana Lutza, ali… pa znate već…), a ako bismo zanemarili taj mali detalj, ostala bi samo jedna dvojba: The Rock ili Jason Momoa. S perikama!

TAGOVIfilm filmovi naše mladosti nostalgija reboot remake sf

Komentiraj