Glazba

Banner300


‘E moj Matane!’ Jedna sasvim obična vožnja Uberom je završila recenzijom albuma – upoznao sam stranca

Piše , Objavljeno

Kakvu vožnju sam ja sad imao! Letim kod zubara, petak ujutro, još posla imam poslije. Ovog posla, ali nisam ni znao da će biti baš ovakav. Zovem Uber jer sam odlučio ispoštovati svoju jutarnju rutinu meditacije i pisanja. Ne želim poštovati sebe samo kad je sve okej i kad imam vremena, treba pronaći vremena za važne stvari.

Dolazi mi vozač, vidim mu ime, vidim mu facu, ne znam ga. Stiže u krivu ulicu jer mu navigacija koja čupa karte s Google Mapsa govori da se može proći do moje kuće. Ovo nije prvi put da Google vara. Ja znam da ne može proći tim putem. Trčim do auta jer mi je draže tako nego čekati da okruži cijeli kvart da me pokupi točno pred mojom kućom.

Skužio je lik da sam skužio, cijenio je što sam skužio.

Pričamo o problemima s takvim ulicama i navigacijom. “Ti si bar znao što se događa, ima ljudi koji ne znaju.”

Zaustim “Dok još nisam bio domaći u kvartu…” na što me on prekida i kaže s prstom u zraku da ne možeš biti domaći ako se nisi rodio tu. Što je istina. Kužim, ja se isto hvatam za neke specifične riječi. Tata mi je isto takav, mislim da mi je to od njega. Završim svoju priču “Dok nisam bio upoznat s kvartom, dostavljači bi došli u ovu ulicu gdje si me pokupio i govorili mi “Evo tu smo kod tog i tog birca”, a ja ne bih imao pojma.”

Prolazimo pored jedne zgrade. Pita me koja je serija snimana u toj zgradi – s obzirom na to da sam domaći, jel.

Razmislim i kažem “Smogovci”.

“Gle pa stvarno jesi domaći.”

Kažem da nije u tom stvar, da sam slučajno pogodio.

On progovara “Ništa nije slučajno!”

E da sam samo u tom trenutku znao da baš ništa nije slučajno.

Dunja iz serije je živjela u toj zgradi, tamo je bio set.

Dodaje. “Odlična serija, ti Smogovci. Znaš koja mi je jedina serija bolja od Smogovaca? Prosjaci i sinovi.”

matan u kočiji

Matan kao i ja danas, samo što je on bio u kočiji, a ja u Citroenu

Moj tata je obožavao tu seriju, to mu i kažem. Pita me jel mi tata iz Zagorja. Kažem da nije, iz Hercegovine je.  Ne vjeruje. I njegovi isto. A otkud su moji? Iz Drinovaca kažem. Njegovi su iz Širokog. Jel idem šta dolje? A rijetko, otkad je baka umrla, a djed se preselio u Slavoniju kod strica. On ide što češće može. Složimo se da je “dolje” lijepo i mirno. Spomenem kako se smijem kada ekipa mora otići na Kubu ili Kostariku da vide neke prirodne ljepote, a oni se pak smiju kada im kažem da svih tih ljepota ima i kod nas. Nije čuo za Peć Mlini, meni jedan od najljepših prizora koji sam upio kroz ova dva oka na faci, a ne zaboravljam ni zmijetinu koja je tamo stajala srolana kao motani burek dva metra od mene. On priča o Imotskom, o broju kuća s bazenima, o bacanju kamenčića u Modro i Crveno jezero, ali i o tom kako kamenčića više skoro ni nema oko ova dva jezera. Nisam znao da u Imotskom ima toliko vila s bazenima, ali sam znao da imaju najviše Mercedesa po glavi stanovnika od ijednog hrvatskog grada.

“I to dobrih Mercedesa, onih starih. Ali ja sam zadovoljan s Citroenom, ne bih ga nikad mijenjao.”

Vjerujem mu. Ne znam što komentirati jer ne vozim, a sumnjam da njega previše zanima to što želim imati Mazdu 3 jednom kad počnem voziti i spiskati sve što imam na četiri kotača i nešto lima.

Malo smo utihnuli. Ali baš malo. Inače nisam lik koji animirano priča s vozačima, uvijek brigam svoja posla, sam sam sebe iznenadio s ovom interakcijom.

Pitao me studiram li. Nisam baš toliko mlad da studiram, ali imao sam zimsku kapu, kužim da nije mogao vidjeti Zidaneovu frizuru kako je provirila na mom tjemenu. Pišem na Idesh portalu. Nije čuo. Ne ljutim se. Kažem da pišem o glazbi, filmovima, svemu što me zanima.

“Možeš mi recenzirati album.” On radi muziku. On bi recenziju. Šteta, baš je bilo dobro dosad. Znate svi i sami kako je to kad netko radi glazbu, pa očekuje da poslušaš, a ti se bojiš da nije dobro. Često takva osoba ne ulaže dovoljno vremena u svoju vještinu, pogotovo danas kada je tehnologija postala pristupačna, a demokracija i internet dopuštaju svakom da bude “glazbenik.” Pitam ga ima li Bandcamp. Odobrava jer znam za Bandcamp, bravo, bravo.

Kad kaže “Stranac”. Odjednom je stranac prestao biti stranac.

Kao što je rekao ranije. Ništa nije slučajno.

S ogromnim osmijehom na faci iz mene izlijeće “Brate, pa bio sam ti na koncertu. Na Kandžijinom koncertu kad si nastupao. Zadnji prije korone.” Oduševio se on, oduševio se ja. Dali si besu.

Na koncertu u ožujku je izašao odjeven u kaput i Jordan trojke Black Cement na nogama, s naočalama na faci. Spoken word koji nije bio corny, bar ono što sam mogao razabrati kroz buku ljudi koji su ga uzeli samo kao pauzu na koncertu, interludij dok se Kandžija presvuče u dašiki. Bio sam ljut jer mu ljudi nisu dali priliku da se upoznaju. Sjećam se da ga je Kandžija pozvao, sjećam se da mi ga je ranije i nahvalio, da su dijelili tu konekciju jer su obojica izgubili oca. Strašno mi je to bilo. I tad i sad. Zadnjih godinu i sitno dana živim u tom strahu i sam. Tata imao srčani prije godinu i nešto, ne znam točno u mjesec kad, ali otad sam svjestan krhkosti života i mogućnosti da se meni može dogoditi isto što se neizbježno događa svima. U zadnjih mjesec dana mi je tata dvaput završio u bolnici. K tome u Njemačkoj. Koliko god ja na van bio okej s tim, peru me i peglaju me te misli, a ja stalno zgužvan.

Spomenuo je taj album za oca što je snimio, kako ga nije imao priliku izvoditi zbog korone iako mu je kritika bila naklonjena.

Pustio mi Halida Bešlića u jednom trenutku. Pomislio sam kako je ovo najčudnije jutro u jako dugo vremena. Stali smo kod zgrade u kojoj se nalazi ordinacija moje zubarice. Rekao mi je da moram poslušati album, po uputama s Bandcampa. I to na njegovim slušalicama. Pruža mi slušalice. Gledam pa ne mogu sad, moram kod zubara.

“Doći ću sutra po njih”. Nije mi dao bilo koje slušalice. Bose QC35II. Koštaju, nije mala stvar. Slušalice od 2000+ kuna. Daje mi i case za njih, moram pazit.

bose slušalice stranac izvor-franjo

Ove slušalice. Napunio sam ih do kraja kad sam završio.

Govorim mu da imam Sennheiser HD25, pitam mogu li album na njima poslušati, da mu ne otuđim slušalice. Ne da. Inzistira. Sennheiserice varaju.

Zbunjen izmjenjujem broj dok iza nas dolazi auto. Mora se maknuti. Dajemo si besu još jednom.

“Čujemo se.” govorimo u isti glas.

Sjednem u čekaonicu kod zubara i sto misli mi prolazi glavom.

Tata mi se u noći vraćao iz Njemačke gdje je živio i radio godinu dana. Nije bilo med i mlijeko bez obzira što bilo tko kaže. Znam koliko mu je teško reći neke stvari.

“Jak sam ja.” Često to kaže. Zadnji put kad mi je to rekao prošli tjedan je odmah idući dan završio u bolnici zbog bolova u prsima i previsokog tlaka.

Sjetim se da ga nisam nazvao jutros, rekao sam da ću ga nazvati čim se probudim da vidim kako mu je protekao povratak. Imao sam zubara, morao sam to obaviti. Kad sam izašao, otpakirao sam ove preskupe slušalice, spojio ih na mobitel i pustio album. Zove se Matan. A kako drukčije. Iz 2018. je. Kasnim, ali bolje nekad nego nikad.

Od skoro Savske do Kvatrića sam slušao album baš onako kako piše u uputama.

“album bi bilo poželjno konzumirati:
– na slušalice (over-ear ako je moguće)
– kronološki
– neometano, u miru

SRETAN PUT”

Ne mogu recenziju odraditi profesionalno, pretenciozno kritički s razbacivanjem kompleksnim riječima tako sam sebi pridajući na važnosti. Iako je bila šetnja, bila je u miru. Bez vanjskih zvukova. Ali kakav je to put bio. Ne usudim se ni reći da je ovo konceptualni album iako je povezan jednom temom, ovo je dnevnički zapis autora o bitci njegovog oca i obitelji s teškom bolesti. Nije lako slušati, ali je važno slušati.

“Stari, bolest satari.”

Opralo me, opeglalo me, iscijedilo me. Na par momenata mi se suza zadržala na vrhu kapka, samo što se ne prevali. Ali… Hodaš gradom pa nećeš valjda suzu pustit na neke tamo pjesme?

Upravo to je stanje uma zbog kojeg su naši očevi tvrdi bez obzira jesu li iz ravnice ili krša. Ima toga i u meni iako se učim otvarati.

Album je počeo veselo s pjesmom Otok s plot twistom na kraju u kojem otkrivamo da je strančev otac bolestan. Znao sam da je o tom riječ, rekao mi je to još u Citroenu, ali nisam očekivao ovo. Nikako nisam očekivao sve ovo.

Na jednom rukavu humor, na drugom rukavu srce, stranac je pripovjedač čije se pripovijetke rimuju. Rime su jednostavne, klinac u meni koji je odrastao na MF Doomu i Black Thoughtu bi nekoć imao nešto protiv, ali sam sada odrastao čovjek koji shvaća da je ponekad potrebno malo kako bi se reklo puno.

“toliko ćeš teško čut da mu je teško”

Toliko istina na jednom mjestu nisam dugo čuo. Ovo nije album za pozadinsku buku, uz ovo putuješ, potpuni fokus, ono za čim tragam u vremenima kada je sve i btw i usput.

Osjetio sam strančev strah, neizvjesnost, bol. Sjetio se svoje babe, svojih stričeva, didine kuće, tatine šutnje. Osjetio sam kako smo svi povezani. On ima Cvjetno i ćevape s ocem, ja imam kafić u Srijemskoj ulici i sok Cherry Cool, ti imaš nešto treće. Možda su finese drukčije, ali svi nosimo iste priče.

sve se ponavlja, nikad nije bilo jasnije samo netko vidi ranije, netko vidi kasnije to malo video materijala što smo snimili na brzaka smonto sam, da pogleda tata buraz je snimio video kako tata gleda video pazi, plakao sam jer sam otišo od ćaće dok gledam kako ćaća plače jer je ošo od svog ćaće bit će da se plače kad te odvoje od drače

Do kraja albuma, stranac prestaje biti stranac.

Gle… Sve što trebaš napraviti je pustiti si album. Na slušalice. Svoje ili tuđe, potpuno nevažno. Kronološki. Neometano. U miru.

Nastavio sam hodati u tišini kad je album završio. Trebalo mi je par minuta da se saberem. Nazvao sam tatu. Koji je još jučer bio u Njemačkoj, a sad je napokon sjedio u svom Osijeku, u svojoj kuhinji, s čašicom rakije i hrapavim glasom.