Glazba

recenzija

Banner300


Kanye West – Može li nas Yeezus preobratiti na neartikuliran hip hop?

Piše , Objavljeno

Album skromnog naziva Yeezus je vanka. Kanye je već jednom u svojoj karijeri otišao lijevo – sa 808’s and Heartbreaks. Je li mu devijacija od očekivanog i ovaj put uspješno posla za rukom?

kanye west
Prošla su vremena kad sam upadao u lokalni cd shop ne znajući izgovoriti Kanyeovo ime. Sad to nije problem. Ne samo da mu znamo ime, već znamo i sve njegove nadimke. I što jede i koje Nike tenisice nosi i s kim spava – s Kim spava. Loši pančevi, znam, ali ako Kanye nije imun na njih zašto bih se ja suzdržavao?

Rizična osoba, egomanijak, tempirana bomba, skromni dečko koji voli svoju majku, rep superstar koji voli svoje kučke, modna ikona koja voli svoje suknje, seronja kojem Paris nije Pariz nego Pareé, potpuno iskren sugovornik kojem nije problem prozvati Georgea Busha na nacionalnoj televiziji, producent s nevjerojatnim uhom i “ćukom” za hitove. Sve to i više je opis Kanye Westa. A što s novim albumom? Kakvog Kanye Westa možemo vidjeti tamo?

Nakon My Beautiful Dark Twisted Fantasy koji je bio masivno, orkestralno remek-djelo koje je došlo s čak pet kavera, Yeezus je u usporedbi s ostalim njegovim albumima minimalistički i uopće nema kaver. Samo crvenu naljepnicu. Osobna bilješka – slična stvar se dogodila s Mos Defom i dugo iščekivanim Tru3 Magic koji je udario trgovine neispoliran, nedorađen, s pričom kako album nema kaver iz ekoloških razloga. U početku sam mrzio Tru3 Magic, a kasnije sam našao dušu u svoj toj nedorečenosti. Mogu li je pronaći u Yeezusu?

Yeezus
Promocija nije bila puna (umjetnog) dizanja hypea kao neki drugi projekti – nije bilo višemjesečnog sučeljavanja s 50 Centom i nadmetanja tko će prodati više albuma u prvom tjednu, nije bilo pojavljivanja u medijima svih agregatnih stanja, nije bilo gugutanja kako mu je Jay-Z veliki brat… Od promocije je važno istaknuti projekciju videa prvog singla New Slaves na 66 zgrada diljem svijeta, nastup na Saturday Night Liveu i viralni hit – Kanye udara svojom velikom glavom u prometni znak (što je možda i isplanirano s obzirom na veličinu njegova marketinškog genija). Vjerojatno Yeezy misli da mu ne treba promocija. I u pravu je.

Projekcija spota na 66 zgrada diljem svijeta – umjetnost ili dokolica Kanyeova uma?

Na tumblru je viđena i fejk tracklista, ali je vrlo dobro opisala Kanyeovu veliku glavu s naslovima pjesama poput “I Am God” (stvarno je na albumu), “I Am Pope”, “I Am Literally Higgs Boson” itd. Album je iscurio pet dana prije release datea i nisam mogao čekati da službeno izađe pa da glumim da sam ga kupio. Na prvo slušanje, moja reakcija je bila istvojetna reakciji mojih prijatelja s društvenih mreža – what the fuck did I just hear?

Na samo deset pjesama čujemo koješta – ode materijalizmu i ode antimaterijalizmu, invokacije narodnih vođa pokreta za civilna prava i opise žestokog fistinga. Oduvijek smo znali da je Kanye svestran (i kontradiktoran) tip. Featuring lista je također versatilna i podugačka – Kid CUdi, Frank Ocean, Chief Keef, Bon Iver, Charlie Wilson, a predivno je semplirana i Nina Simone čiji je “ischoppani” vokal nadmašio sve ostale pjevače i “wannabe” pjevače na albumu. Osim Charlieja Wilsona. Svi vole pimp igru Charlieja Wilsona. Oh da, zaboravih napomenuti da je na jednoj pjesmi i sam Bog. Možda ga i pokoji potpisnik peticije za referendum posluša zbog tog poteza.

Što se zvuka tiče, također možeš čuti svašta gore – Hudson Mohawke, Daft Punk, bradati maestro minimalizma Rick Rubin, ali i novootkrivena Kanyeova ljubav prema džamajkanskom dancehallu je u krupnom planu. Nazad u dan, na Graduationu Yeezy je bio u reperskoj formi života, bacao je usporedbe i metafore, iskušavao različite flowove. Na MBDTF je bio u introspektivnoj formi života, emo reperi su mogli prolijevati potoke suza s njim. Na ovom albumu nije ni jedno ni drugo.

Lirički rep standardi od dva-tri versa i refrena se ne poštuju što nije ni čudno s obzirom da čitav album svu svoju energiju prolijeva kako bi bio eksperimentalan no čak i za eksperimentalan hip hop album repanja ima relativno malo, nije uopće mindblowing, a beatovi nisu toliko dobri i nemaju potrebnu atmosferu da mogu samostalno nositi album kao što je to slučaj kod majstora instrumentalnog hip hopa DJ Shadowa ili RJD2-a. A opet… ne mogu si pomoći. Ima nečeg u toj nedorečenosti. Slušam ga i dalje. Da moram izdvojiti jednu stvar – ne bih mogao.

Blood on the Leaves me proganja zbog Nina Simone sempla, Bound 2 udara kao da je pobjegla sa soulful strane My Beautiful Dark Twisted Fantasya, Hold My Liquor također podsjeća na završne udarce MBDTF-a, Guilt Trip vuče na 808’s&Heartbreaks – ali… veliko ALI predstavljaju novi dramlajnovi, laserski efekti koji daju novi sloj svemu. I opet djeluje nedovršeno. Prevelika mi je razlika između prisutnih tradicionalnih hip hop elemenata nasuprot ovim “warp pogon šprica po Transformerima”.

death grips

Kanye otkriva noise hop, želi biti Death Grips? Kad će tetovaže?

Na prvoj stvari neki kripi zbor pjeva “He’ll give us what we need, It may not be what we want“. Zvuči kao easy way out, zvuči kao da nas želi uvjeriti da trebamo njegovu novu glazbu, njegov novi zvuk koji bježi od konvencija iako nam se na prvu ne sviđa.

Kanye je uspio još jednom. Bez obzira sviđa li ti se ili ne – pričaš o njemu. Tražiš različite recenzije o njemu da pronađeš nešto što ima smisla.
Nije uspio još jednom izdati savršen album, uspio nas je natjerati da si češemo glave s veeelikim upitnikom iznad njih. Možda je to dobra stvar.
Želim da mi se u potpunosti svidi, ali ne znam hoće li ikada. I dalje ga pokušavam shvatit dok si češem tjeme.

TAGOVIhip hop kanye west recenzija albuma

Komentiraj