Glazba

Banner300


Ne idemo na Rujanfest niti nas zanima ta , ALI…

Piše , Objavljeno

Rijetko koja manifestacija posljednjih godina u glavnom gradu izaziva toliko kontroverze kao Rujanfest, događanje na zagrebačkom jezeru Bundek koje je nekada okupljalo domaću estradnu kremu, a posljednjih godina je, logično, trag novca lineup proširio i na područje bivše države. Tako su uz dobro poznate domaće zabavnjake isprva stidljivo ušli nešto manje ‘problematični’ glazbenici iz Srbije, sličnog glazbenog opusa, a onda je organizator dodao gas i otišao all-in. U Zagreb stižu Seka Aleksić i Rada Manojlović, perjanice turbofolka, kao i Jala Brat, Buba Corelli te Coby, novi idoli tinejdžera koji su poludjeli za ozloglašenim trap cajkama, relativno novim glazbenim trendom. Da, kreirali smo čudovište ovdje na Balkanu, ali kad će netko sljubiti najpopularniji američki, a možda i svjetski glazbeni žanr posljednjih godina, s lokalno obožavanim melosima bilo je ustvari samo pitanje trenutka.

Očekivano, bilo je to dovoljan trigger da se kojekakve braniteljske udruge dignu na stražnje noge i postave kao moralne vertikale. Manja grupacija ljudi, s poprilično velikim utjecajem doduše, prijetila je bojkotom održavanja manifestacije, a kad je riječ o ljudima koji su više od 500 dana proveli u širem centru grada prosvjedujući u improviziranom šatoru naoružani plinskim bocama, nije to otpor koji se može samo tako ignorirati. Naravno, potpuno je nejasno zašto bismo se 25 godina poslije mučnog rata osvrtali na njega na način da izvođačima koji su u to vrijeme bili mala djeca branimo nastup na jednom Rujanfestu, kao da je inače riječ o nekakvom visokokulturnom događanju, a ne svojevrsnom gradskom kirvaju na kojem besplatno ili za simboličnu cijenu karte nastupaju glazbenici za najšire mase.

‘Kontroverzni’ glazbenici iz Srbije, dakako, ne pjevaju o onome na što se dio ljudi ovdje uporno želi vraćati. Nismo analizirali diskografiju gospođe Aleksić, ali i bez toga možemo vam reći o čemu popularna Seka pjeva. O muškarcima, nesretnim ljubavima, alkoholu, provodima… svemu onome o čemu pjeva i svaka druga turbofolk zvijezda, a s čime se može poistovjetiti većina napaćenih ljudi ovog podneblja. Moderniji trap folkeri idu donekle u korak s vremenom pa su teme proširene na hvalisanje i razmetanje vlastitim uspjehom, emotivne priče o životu u tuđini (omiljene mlađoj generaciji ex yu gastarbajtera, koji u Švici bacaju DJ-u novčanice kad čuju ‘Biseri iz blata’), a već pomalo dosadnom i prožvakanom alkoholu pridružuje se droga.

.

Ono o čemu nitko od izvođača na Rujanfestu ne pjeva niti u svojim nastupima govori su Domovinski rat, stradanja, nategnuti odnosi između zemalja i politika. U tom ‘glazbenom zlu’, kako ga nazivaju šokirani roditelji tinejdžera, ne treba tražiti nikakve nacionalističke spike, mržnju ili vraćanje u povijest. Naprotiv, riječ je o glazbi koja itekako prati zbivanja i ide u korak s vremenom. Dobar dio trenutno najjačih trap-folkera u regiji donedavno je producirao ozbiljan hip hop i nije imao za normalan život. Danas ima i više nego dovoljno jer će srednjoškolci u Hrvatskoj ionako slušati ono što žele, a ne što im kažu njihovi mama i tata. Križ današnjeg turbofolka i trap cajki u tome je što su ‘samo’ običan šund. Što je riječ o popularnoj, pomalo priglupoj i poprilično proračunatoj muzici, koja nema problema pronaći put do svoje publike. U konačnici, govorimo o glazbi koja nije ništa manje vrijedna od numera Maje Šuput, naprotiv. Problem je samo u zemlji iz koje dolazi, i u naravno licemjernim dežurnim braniteljima morala, koji bi se konačno trebali okrenuti nekim drugim interesima.

I za kraj: i mi konja vranog za utrku imamo. Miroslav Budućnost mu ime jest!

.

Možda iduće godine, Miroslave, ako propadnu ostali angažmani.

TAGOVIcoby rujanfest turbo folk zagreb