Glazba

Banner300


Pet legendarnih “one hit wondera” koji su imali izniman utjecaj na glazbu

Piše , Objavljeno

Rijetki umjetnici svojom karijerom ostavljaju trag u povijesti, obilježavajući čitavu jednu generaciju, ili i više njih kao što su to učinili Rolling Stonesi, Metallica, (nastavi niz)… S druge strane, sudbina većine glazbenika i općenito umjetnika je ta da nikada neće dostići svjetsku slavu, bez obzira što će od svoje glazbe moći (manje ili više dobro) živjeti.

No, ima još jedna, posebna, kategorija glazbenika. To su oni koji imaju hit ili album koji je toliko poznat da ga znaju sve generacije, i davno nakon što je izašao. Popularno zvani “one hit wondersi”. Donosimo vam pet legendarnih pjesama koje su ostavile izniman trag i otvorile put nekim kasnije puno popularnijim i poznatijim izvođačima, dok sami nikad nisu napravili veću karijeru.

Devo ‘Whip It’

Sjećamo ih se kao blesavih klinaca koji nose futurističke kape koje su u biti nekakve vaze i crne bermude dok viču: “Whipe It Good”. Osim što je pjesma pop klasik 80-ih i preteča 50 nijansi sivih u obliku video spota, “Whip It” nam je dao i puno više od toga.

Devo je na satiričan način ismijavao sve ono što je američko društvo tada smatralo svetim te širio “devoluciju” – teoriju da ljudsko društvo postaje sve gluplje i gluplje. Što je donekle potvrđivao paralelni rast disko kulture. Kao odgovor na to, četiri momka iz Ohio-a, stvorila su majstorsku fuziju punk rocka i elektronske glazbe koja je bila daleko ispred svog vremena. Ovo napredno razmišljanje odredilo je ton za karijere daleko poznatijih bendova Radioheada i LCD Soundsystema.

Devov debitantski album iz 1977. godine, “Q: Are We Not Men? A: We Are Devo!”, naširoko je hvaljen kao klasik i bio je jedan od prvih pop albuma koji je koristio sintisajzere kao važan element.

David Bowie, Iggy Pop i Neil Young bili su veliki fanovi benda u njegovim ranim godinama.  Njihova obrada pjesme “(I Can’t Get No) Satisfaction,” koja zvuči poput Rolling Stonesa na extasy-ju, otkriva Devoovu zapanjujuće podcjenjenu veličinu. Njihova opsjednutost znanstvenom fantastikom, apsurdizmom i anarhijom učinila je nerdove kul puno prije nego smo na TV ekranima gledali “Big Bang Theory”.

Edie Brickell ‘What I Am’

Volite li ili ne pop glazbu osamdesetih uvelike ovisi o tome koliko laka u kosi možete podnijeti. Brickellin album “Shooting Rubberbands At The Stars” iz 1998. bio je u kontrastu sa suvremenom pop glazbom. Dok je Tiffany imala turneje po shopping centrima, a Bobby Brown je donekle bio poznat, Brickell je kontemplirala svoju egzistencijalnu krizu u top 10 hitu “What I Am”.

Nakon Edie Brickell nastupio je val jakih, feministički inspiriranih tekstopisaca i pjevačica kao što su Tracy Chapman, 10.000 Maniacs i Sinead O’Connor. Kao što je jedan kritičar to opisao: “Što se debitantnih albuma tiče, Shooting Rubberbands At The Stars je blizu savršenstva.”

No, Brickell nije uživala u slavi i navodno je svjesno izbjegavala komercijalni uspjeh sa svojim budućim izdanjima. Iako još uvijek kult ikona, ostala je vrlo povučena nakon osamdesetih, ali je otvorila put brojnim pjevačicama  koje su vladale scenom devedesetih godina.

Gary Numan ‘Cars’

Dok je Devo uveo gitaru i sintisajzer u rock glazbu, Gary Numan je zagovarao potpuno sintetizirani glazbeni stil. Numanov jedini hit bio je i ostao očaravajući “Cars” iz 1979. godine.

Takav nihilizam odgovara Numanovom, robotiziranom i bezosjećajnom imidžu, naglašenom njegovom teškom, bijelom šminkom koju je stavljao na lice. Do ovakve estetike koja je Numanov zaštitni znak, došlo je slučajno. Naime, pred jedan koncert dobio je napad akni koje je odlučio prekriti šminkom. Izgled mu se svidio i tada je odlučio da želi izgledati poput lutke i od toga napraviti karijeru.
Synth-pop revolucija, koju su 1980-ih vodili Depeche Mode i Human League, djelomično je započeta Numanovim debitantskim albumom “The Pleasure Principe” iz 1979. godine. To je bio rock album koji je imao nula gitara. Sintisajzeri napravljeni da zvuče kao gitare bili su jedini instrumenti.

Nažalost, Bizova karijera ostala je samo na mega hitu “Just a Friend”. Album koji je slijedio 1991. “I Need A Haircut” neočekivano je povučen s polica, nakon što je Biz optužen i osuđen radi plagiranja O’Sullivanovog hita iz 1979.-te “Alone Again (Naturally)”. Nakon toga Bizova se karijera nikada nije oporavila.

To je posebno razočaravajuće jer njegov album “The Biz Never Sleeps” predstavlja umjetnika s neograničenim potencijalom. “Vapors” je bitan hip-hop za muzički neobrazovane, a vrlo malo stihova je intelektualnije od “Pickin’ Boogers.” U vrijeme kada je hip-hop bio sve ozbiljniji, Biz Markie mu je dao dašak humora. Biz je također bio jedan od prvih uspješnih beatboxera.

Upravo zbog Biz Markiejeva slučaja je u hip hopu pokrenut biznis “čišćenja semplova”, plaćanje originalnim autorima izdašnih svota novca kako bi smjele biti korištene u rekreiranim beatovima i pjesmama nadolazećih hip hop zvijezda.

Digable Planets ‘Rebirth Of Slick (Cool Like Dat)’

“Rebirth Of Slick (Cool Like Dat)”, hit iz Digital planetsovog albuma, sadržavao je uzvišenu jazz notu i svilenkasto glatke tekstove na koje su mogli čagati i djedovi i bake. Pjesma nije bila ni slična drugim radio hitovima u to vrijeme. Obraćala se raznim slušateljima, od alt-rockera do metalaca diljem svijeta.

Međutim, Digable Planetsi također nisu uživali u slavi, a njihov idući album, Blowout Comb, bio je odmak od poznatog stila i pozdrav s mainstreamom.

.

 

TAGOVIone hit wonder

Komentiraj